Bartoneloza je poznatija kao bolest mačjeg ogreba, nimalo naivna infekcija koju neke životinje, posebno mačke, mogu da prenesu i na čovjeka. Ono što je dodatna komplikacija je da mačke prenosioci ne moraju da pokazuju nikakve znake bolesti kako bi uopšte prepoznali prisustvo zaraze

Simptomi kod čovjeka zavise od tipa Bartonelle i kako objašnjavaju doktori najčešće se manifestuju pojavom plikova (papula) ili gnojnih plikova (pastule) na mjestu ogrebotine ili ujeda, koji se javljaju pet do deset dana poslije ogrebotine ili ujeda mačke.

Drugi simptomi su otečeni limfni čvorovi (adenopatija) blizu mjesta gdje je koža bila inficirana najčešće na vratu, pazuhu i preponama i obično se pojavljuju u roku od jedne do tri nedjelje poslije kontakata sa mačkom, potom povišena temperatura, umor, opšta slabost, glavobolja, bolovi u zglobovima. U rijetkim slučajevima se javlja i gubitak apetita (anoreksija), gubitak na težini, osip po koži, uvećana slezena, upala grla i limfni čvorovi iz kojih ističe tečnost.

Prenosimo pismo jedne majke iz Slavonije, koja je panično tražila lijeka za svoje dijete. Ona kaže da je

“Mačji ogreb” bolest o kojoj gotovo nitko ništa ne zna. A može biti opasna!
Sve je počelo tako što je njeno 14-mjesečno dijete dobilo temperaturu i otekline na vratu, a zatim je nastala panika!

“Naime, liječnici petnaestak dana nisu znali od čega dijete boluje, u početku su vjerovali da je to nekakva nepoznata bolest.

U međuvremenu, s tretmanima bioenergijom pomagala mu je Jadranka Hegić, a ovo je priča dječakove majke.

«Kada smo ovoga ljeta došli s godišnjeg odmora, moj je sin Marko odjednom dobio temperaturu, a na vratu, između uha i podbratka pojavila mu se neka velika kvrga. Temperatura mu nije pala ni nakon tri dana, pa smo otišli liječniku koji je prepisao antibiotike.

Naime, moj je sin tada imao samo 14 mjeseci pa nam nije mogao objasniti kakve sve tegobe ima, a liječnik je mislio da je to nekakva blaga upala koju će najbolje riješiti antibiotici.

No, pokazalo se da taj lijek uopće ne djeluje, pa su mu izvadili krv i poslali je na analizu u Zagreb, jer se kod nas u Slavoniji takve pretrage ne rade.

Na analizu je trebalo čekati čak dva tjedna, a mojem se Marku stanje nije popravljalo, čak mu se na drugoj strani vrata pojavila još jedna kvrga.

Liječnici su se i sami prestrašili jer nisu znali odrediti o čemu se radi, pa su ga sa sanitetskim prijevozom odveli u Vinogradsku bolnicu u Zagrebu. U Zagrebu su specijalisti vidjeli da su Marku natečeni limfni čvorovi, a to pokazuje da se tijelo brani od neke bolesti.

Ali ni oni nisu mogli odrediti o kakvoj se bolesti radi. Nije se više moglo čekati na nalaze krvi, pa je odmah napravljen CT i dječak je pripremljen za operaciju. Na operaciju su mu izvadili gnoj iz natečenog vrata i komadić limfnog čvora radi analize, kako bi saznali o kakvoj se izraslini radi.

Čitavo to vrijeme davali su mu antibiotike izravno u krv, pa je u žili morao imati ubodenu takozvanu «braunilu». To je igla koja je stalno zabodena u žilu, kako svaki put kada se daje injekcija ne bi trebali ponovno bosti žilu na nekom drugom mjestu. Marka na nekakvo drugo mjesto, u nekakvu drugu žilu.

No kako su mu žile bile vrlo slabe, ipak su morali tu braunilu nakon nekog vremena uvijek ubosti na drugo mjesto.
Kako sve to nije dalo nikakve rezultate, odlučili su napraviti još jednu operaciju kako bi pomoću izvađenog tkiva napravili još nekakve pretrage.

Više nisam znala što bih napravila, nisam mogla gledati Marka kako pati u bolnici, pa sam se sjetila da sam čitala kako Jadranka Hegić pomaže tretmanima na daljinu. Odmah sam je nazvala i zamolila da pomogne i mojem Marku.

Jadranka je napravila nekoliko tretmana na daljinu, a nakon toga dobili smo nalaze i saznali da Marko ima bolest mačjeg ogreba.

Iako su liječnici u to posumnjali, rekli smo im da kod kuće nemamo mačke, pa smo vjerovali da to nikako ne može biti uzrok bolesti.

No kada smo malo razmislili, sjetili smo se kako je neka mačka od susjeda dolazila na terasu i lizala štapiće koje smo imali na stolu i koja su djeca uzimala. Moguće je da Marka mačka nije ogrebla nego je on pojeo ili dirao štapiće koje je prije toga lizala mačka, pa je na taj način obolio.

Napokon je Marko mogao dobiti pravu terapiju, prestali su mu davati antibiotike koje je do tada uzimao te odredili nove lijekove.

Poslali su nas kući, a kada sam pitala liječnike što bismo mogli za njega napraviti, rekli su nam da, na žalost, nikakva druga terapija je postoji te da treba čekati dva do četiri mjeseca kako bi se Marko izliječio.

U međuvremenu molila sam Jadranku da i dalje radi tretmane na daljinu jer sam čitavo to vrijeme imala osjećaj da Marka to umiruje, nakon svih mogućih pretraga i operacija koje je morao proći. To se nastavilo i kada smo došli kući, jer mu se jedan od limfnih čvorova opet povećao, pa je čak iz njega curio gnoj.