Sudbine

Arifa i Mehmed Ogrešević iz Cazina ostali bez sina jedinca: SAMO DA GA VIDIMO DOK SMO ŽIVI (Video)

Published

11 mjeseci

01/11/2023

Bračni par Arifa (56) i Mehmed Ogrešević (60) iz BiH proživljavaju pravu porodičnu dramu, a pored toga zdravlje im je ozbiljno narušeno.

Za troje djece su se borili svim snagama, ne sluteći da će im sin prirediti veliku bol, i to, kako kažu, bez razloga. Mehmed je doživio možda udar prije tri godine, od velikog stresa i patnje, i od tada ne može da priča, potom je dobio i epilepsiju.

„Noge mu se tresu. Zaboravio je i da čita, i da piše. Ne smijem ga samog ostaviti. Išli smo po bolnicama, ali ne smiju da ga operišu. A ni ja nisam dobrog zdravlja, imala sam dvije operacije bruha – započela je svoju ispovjest Arifa za TV Krajina.

U braku su dobili dvije kćerke, koje su obe osnovane svoje porodice, ali im pomažu koliko god mogu i redovno ih obilaze. Međutim, sin ih ne napustio prije 7 godina.

„Kćerke dolaze i pomažu nam koliko su u mogućnosti, ne možemo i njih opteretiti. Za sina ne zna ni gdje je, ni šta je, niti znam razlog njegovog odlaska od kuće. Nismo se svađali sve je bilo normalno. Gajili smo zajedno krastavac sa mojima, na sve sam pristala i od tada se više ne javlja. Išla sam kod tetke da je pitam šta se dešava – kaže Arifa.

Međutim, dobila je neočekivan odgovor.

„Rekao joj je ako ode od nje, da ga više nećemo vidjeti ni mi, ni oni. Želim mu sve najbolje. Samo da mi dođe kući, da ga vidimo dok smo živi. Ta familija kod koje je bio ne treba mi, ta tetka se okrene kad me vidi. Mora biti neki razlog zašto neće da dođe, trebalo je da dođe da popričamo, da vidimo u čemu je problem – smatra Arifa.

Svakodnevno brine o svom mužu koji se nikada nije oporavio od posljedica moždanog udara.

Kupam ga, oblačim ga, brijem… Sve što je potrebno, iako se i ja ne osjećam dobro, sve ga služim. Ali, to je sve iz ljubavi – kaže i dodaje da su u nezavidnoj finansijskoj situaciji:

Nemamo nikakva primanja redovna, Mehmed nema dovoljno godina za penziju. Snalazimo se, nisam mogla ni poljoprivredom da se bavim, jer su mi zabranili ljekari da kopam.

Najteži momenat joj je bio kada je Mehmed završio u bolnici, tada se nije znalo ni da li će preživjeti.

Kada se to sa suprugom desilo, poslala sam zeta i prijatelje da ga obavijeste, tada je rekao da mu nismo potrebni. Kada sam se ja operisala, ni tad nas nije posjetio – objašnjava kroz suze.

Naglašava da su ga preko mnogih pozivali da se vrati kući, ali odgovor još uvijek nisu dobili, i tako sedam godina.

Mehmed ga je nekoliko puta vidio u gradu, nije se ni javio. Ja sam ga vidjela iz auta. On odmah pređe ulicu. Mislim da nije oženjen. Ja svoje dijete primam u svako doba. Ima svoju kuću. Potreban nam je više nego ikad. Najviše kao moralna podrška. Sanjala sam ga mnogo puta, ali nikako ne mogu do njega. I muža jedva smirim. Svašta narod priča, ali komšije znaju šta smo sve radili za njih- zaključila je Arifa u nadi da će im se sin što prije vratiti. (Naj portal)

Sljedeća vijest

Priča o blizancima: JEDNOM SEDMIČNO SE SASTAJU NA MOSTU; SVAKI I SVOJOJ DRŽAVI!

Predhodna vijest

Lela iz Zenice poručila svima koji joj pričaju iza leđa: TO ŠTO ON VARA ŽENU, NIJE MOJ PROBLEM NEGO NJEN, DA GA JE BOLJE ČUVALA….

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)