Lijepo je kad ima meda, vlada tad posebna atmosfera i osmijesi kad je medobranje, ali, meni su najljepši momenti pčelarstva kad napravim rojiće i pratim kvalitet zalijeganja matice jer one najbolje i donose med.

Kad su u pitanju zanimanja, profesije, hobiji, veliki korporativni biznisi te zanati, veliki je postotak slučajeva u kojima djeca odluče da budu „produžena ruka“ svojih roditelja. Nisu rijetki slučajevi da djeca pjevača i sami posegnu za mikrofonom, nasljeđuju se pravničke kancelarije i klijenti, djeca ljekara često zavole medicinu od malih nogu, a djeca fudbalera loptu i kopačke. I tako unedogled.

Zašto je to tako – odgovor bi se mogao naći u činjenici da ono u čijem okruženju odrastemo i bude nam blisko, trajno zavolimo. No, najslađi „posao“ koji se najčešće „nasljeđuje“ je zasigurno pčelarstvo.

Nerijetko se naslijede i košnice, pčelarska oprema i cijeli pčelinjaci ali ono što vodi do neraskidivog nasljeđa zasigurno je ljubav prema ovim krilatim stvorenjima, pravom pravcatom daru od Boga. U primjeru našeg sagovornika Anela Rahmanovića iz Bihaća, pronaći ćemo potvrdu svega prethodno navedenog.

-Nekad davno je moj did Murat Raković, držao pčele. Uspješno je pčelario sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Zagazivši u pozne godine, sve teže se brinuo o pčelama i tako je nakratko u našoj porodici, pčelarstvo došlo na pauzu. U međuvremenu, ja stasah, mlad momčić sa svojih 16, 17 godina, sve me interesuje. A bi kod nas u Muslićima, selu, jedan did Jusuf, pčelar. Imao je oko 20-ak LR društava i tako, odem ja često kod njega da malo gledam pčelice, da pomognem oko njih. S tim se nekako nastavila ona spona pčelarska, baš se ljubav izrodi. Uđe to u krv. Kad god je negdje roj visoko, Jusuf mene zovne da mu pomognem da ga skine. S tim nekim fazama se ljubav ka pčelama rasplamsala, a pritom, meni su stariji ljudi uvijek dragi insani, puni iskustva i zanimljivih priča. Puno toga sam naučio o pčelarstvu i odlučio da i sam gajim pčele. Aktivno sam u pčelarstvu evo već pet godina – priča nam Anel.

Započeo je s dvije košnice, a trenutno ih ima 30. Osim pčelarstva, bavi se uzgojom sitnih životinja, golubova i peradi,  te je aktivni sudija u Savezu BiH za golubove.

-Sudim po izložbama u BiH, a što se pčelarstva tiče, član sam bihaćkog udruženja kod Elvira Šehića, po mnogim mišljenjima, jednom od najboljih pčelara u BiH. Inače sam po zanimanju automehaničar, ali je ljubav ka životinjama veća od one prema autima – kazuje Anel.

 Med je vrhunski

Košnice je rasporedio u mjestu Turije kod Bihaća, kraj bogat bagremom, divljom trešnjom, glogom, kestenom…

-Teren pogoduje pčelama, s jedne strane je šuma, s druge livada, pa med bude baš vrhunski – priča nam Anel.

Posebno mu je, ističe, ova godina bila rodna, kako s medom, tako i s proizvodnjom matica.

-Cijena meda je ove godine 25 KM i sve se maltene na kućnom pragu proda. Imam veliku pomoć i porodice, najviše od oca Osmana koji i sam ima 15-ak košnica, pa dosta toga radimo zajedno. Supruga Ena mi je desna ruka, mnogo mi pomaže kad se utapaju satne osnove i vrca med. Ona se takmičila na međunarodnom takmičenju u kvaliteti meda u  Tuzli 2021. i osvojila zlatnu medalju – ponosan je Anel.

Ističe kako je pčelarstvo ujedno i lagan i težak posao, hobi, kako ga ko živi i doživljava ali i da se pčelarsko gradivo lakše savlada uz mentorstvo.

-Pčela je vijekovima opstajala u prirodi bez ljudske pomoći tako da ako s te strane posmatramo, ona može sama sve oko sebe, čovjek joj ne treba. Ali kad ih zatvoriš u košnicu, onda se treba ljudski i brinuti o njoj. Poseban bih zato savjet pčelarima početnicima uputio – nađite mentora u blizini da vam praktično neke stvari pojasni. Ja uspješno pčelarim pet godina, otac mi i djed pčelari, pa sam radio na pčelinjaku kod komšije, i opet, ne kažem da sve znam nego poslušam savjete često od Semira Jušića iz Kamenica koji pčelari više od 20 godina. Ma hvala mu za svaki savjet!

U pčelinjak bez halabuke

Neugodnih situacija nije imao u ovih pet godina, a onih ugodnih, njih ne manjka.

-Pored zarade i te kako je bitna i nematerijalna korist: rad i boravak u pčelinjaku u čistoj prirodi, udisanje pare iz otvorene košnice, prepuštanje misli zujanju pčela i upoznavanje tog čarobnog svijeta… Sve ovo je odlično oslobađanje od stresa savremenog življenja. A pčelinji proizvodi su od naročitog značaja za zdravlje. Tako da, kad se sve sabere i oduzme, nema plemenitijeg i korisnijeg zanimanja. Pčelar ne bi ni smio da misli na med na prvom mjestu jer kad pčela ima ljubav i druge optimalne uslove, nagradit će i one naš trud sigurno. Ovo kažem iz vlastitog iskustva – tvrdi Anel.

Anel koristi LR košnice radi lakše nabavke opreme, okvira, nastavaka…Ponosan je i na činjenicu da se nije susretao sa pčelinjim bolestima.

-Ja krećem sa tretiranjem pčela sredinom avgusta; do tad izvrcam šta bude meda za mene, ostavljam dovoljnu količinu u košnici za zimovanje i krećem sa Varoredom, pa organske letvice i u 12 mjesecu oksalnom kiselinom završavam tretiranje. Kad moram da pregledam košnice, uvijek biram da je lijep sunčan dan. Pazim prilikom pregleda da ne ostane slučajno okvir koji pored košnice ili da ne zatvorim dobro košnicu da ne daj Bože ne napravim grabež nesvjesno, posebno kad je bespašan period. Sve su to neke odlike ozbiljnog pčelara. Ovo je posao koji se konstantno uči, dosta toga dođe od mentora, pa kroz praksu. Za mene je ozbiljno pčelarstvo kad pčelar zna proizvoditi svoje matice, uraditi prave poteze ako nesto ne štima u košnici da krene opet kako treba, da se usavršava sa znanjem. Iskusan pčelar je onaj tko zna čitati ponašanje pčela sa leta i blagovremeno reagovati, da radi oko njih opušteno, lagano, bez buke i lupetanja.

Moj način proizvodnje matica

Posebna mi je želja bila naučiti proizvoditi svoje matica i hvala Bogu i mom mentoru Jušić Semiru, danas sam proizvodim svoje matice i zaista sam prezadovoljan sa njima. Koristim jednostavnu metodu.

O proizvodnji matica mogao bih pričati satima i danima, to mi je nešto najdraže u pčelarstvu, ali evo ukratko, radim jednostavnom metodom tako što biram od najproduktivnijih zajednica i koje su u punoj snazi sa puno pčela da proizvedem kvalitetnu maticu za daljni rad; uzimam ram jednodnevnog legla sa pčelama i još jedan ram sa pčelama i hranom i formiram nukleus. Biram da ima dosta brojnosti pčele i to je moj način proizvodnje matica i za sad sam prezadovoljan kvalitetom matica.

 Nema pčelarenja na silu

Ovo može biti isplativ posao, bez previše ulaganja, ali samo uz ozbiljan pristup i ljubav prema pčelama. Nema pčelarenja na silu niti brzog bogaćenja, mrzovoljni kraj košnica nema šta da traže.

Da bi se zapčelarilo, potrebne su vam makar dvije košnice, tri bi bilo idealnije i neka ulaganja od 400 do 500 maraka, da se osnovna oprema kupi. To nije nedostižna suma, a dobrodošlo je i ako država, opština, udruženje pa na kraju krajeva i neki pčelar – pomognu početniku. Najsigurnije je da se počne sa tri do pet pčelinjih društava. Bilo bi zarade od meda, ne velike, a prilika je da se posao polako razvija.

(Najportal)