Željko Samardžić za ‘Naj portal’: Kada se ujutro probudim sam sebi postavim pitanje ‘Dokle više’
Kada se pomene ime Željka Samardžića mnogi pomisle na Neretvu, Mostar, Hercegovinu. Drugi koji ne znaju samo porijeklo ovog pjevača odmah pomisle na velike hitove, ljubavne balade,ali i one veselice, kako se kaže u narodu. Jednostavno na pjesme koje bude sjetu, donose ljubav i vedrinu.
Stari vuk
Iako će ovaj popularni pjevač naredne godine slaviti sedamdeseti rođendan, Željko je i dalje stari vuk na estradi, dominira binom, scenom kada se pojavi na njoj. Glas ga još uvijek veoma dobro služi, a njegove pjesme su melem za dušu svih onih koji vole popularnog Želju.
Na samom početku našeg razgovora Željka smo zamolili da se prisjeti njegovih početaka i njegovog prvog snimljenog albuma u karijeri?
– Uhh, bilo je to baš davno, a radi se o albumu „Jednom kad nam dođu sijede“, kojeg sam radio u saradnji sa mojim velikim prijateljem, velikanom ondašnje jugoslovenske zabavne muzike, sa sada nažalost već pokojnim Kemalom Montenom. Album je sniman u Skenederiji u studiju Brane Likića. Brane je to i aranžirao i producirao. To je bilo baš neko lijepo i sretno vrijeme. A, tekst za naslovnu pjesmu pisao je moj Mostarac Mišo Marić.
Kada ste već pomenuli Mišu Marića imate li danas kontakt sa njim?
– Kako da ne, nas dvojica smo prije godinu dana izdali jednu zajedničku pjesmu, koja se zove „Košćela“. Mišo je bio baš izuzetno inspirisan po pitanju te pjesme, poslao mi je tekst i meni se to jako dopalo. Onda sam ja to proslijedio Džeronimu u Sarajevo. On je napravio melodiju, a moj kum Miroslav Stolica, inače Stočanin napravio je aranžman. U pjesmi se pjeva o Mostaru, Neretvi, Emini…“
Bez ljubomore
Bez obzira koliko dugo živite van Mostara,tačnije u Srbiji, Vi kao i Zdravko Čolić niste izgubili onaj prepoznatljivi bosanski odnosno hercegovački naglasak?
– U mom životu se ništa nije promijenilo. Evo, kada se sretnem sa tobom ili sa bilo kim drugim iz Hercegovine meni je sasvim normalno da pričam onako kako pričam od rođenja. Ako, se sretnem sada u ovom momentu sa nekim iz Beograda, ja mogu da pričam sa njim ekavski. Mislim da je jako pristojno se prilagoditi sagovorniku, mislim onaj ko može sebi to da dozvoli. Jednostavno pričati jezikom sredine u kojoj živiš.
Karijeru ste počeli graditi u vrijeme kada su se u Mostaru odnosno Hercegovini počela stvarati ta neka estradna imena u ondašnjoj Jugoslaviji. Uz Vas tada su u to vrijeme bili Asim Brkan, Salem Sihirlić, Mate Bulić, Ibro Puce, Suada Džanković, grupa „Most“…Kakva su bila ta vremena, da li je bilo međusobnog druženja?
– Od nas sviju u to vrijeme Asim Brkan je bio najviše odskočio i bio je velika jugoslovenska zvijezda narodne muzike. Prešao je u Beograd da živi, ali svi smo se voema međusobno poštovali, družili. Nije bilo zavisti, ljubomore, zlobe. Ja sam se baš neki dan čuo sa Romeom koji pravi koncert povodom pedeset godina bavljenja muzikom. Ja sam ga onda upitao, pa da li je zaista prošlo toliko godina. Mi bismo se obično sretali na raznim destinacijama kroz Hercegovini. Neko bi svirao u hotelu „Mogorjelo“ u Čapljini, neko u Ljubuškom u hotelu „Bigeste“ , neko u Širokom brijegu u hotelu „Park“. A ja sam baš u tom hotelu imao veliki staž, više od deset godina, čak sam i na otvorenju hotela „Park“ pjevao“.
Da ste ostali u Mostaru, da nije bilo Beograda i života u tom gradu, da li biste imali ovakvu popularnost koju imate danas?
– Iskreno ja nisam nikada čeznuo za tim, meni se to jednostavno desilo. To je po meni jednostavno božije davanje, to je neko odozgo rekao, e ti ćeš sada po stare dane da ideš i da putuješ. Ali, moja velika radost života je ta, kada su dole negdje, ispred bine moje unuke, a to je zaista nešto prelijepo.
Susret s Nurkićem
Imate unuke, da li je neko od njih povukao na dedu Željka?
– Imam ovu jednu malecku, ona je najmlađa za sada u našoj familiji, uskoro treba da napuni tri godine. I, ona jako mnogo pokazuje da ima ili da će imati dosta smisla za muziku i općenito za scenu. Mislim da je rođena za takvo nešto. A, ovi drugi imaju neke druge pravce. Moj unuk Luka je povukao na njegovog pokojnog dedu Vladimira Pecelja, nekadašnjeg fudbalera Veleža. A i Lukin otac kao i stric bili su fudbaleri. Luka voli sport, ima preko dva metra, završio je Srednju školu u Atlanti, sad je na koledžu u Kaliforniji, pa ko zna možda jednog dana bude poznat, recimo kao naš Bosanac Nurkić.
– Moram sada Nurkića malo da pohvalim. Bio je na mom koncertu sa suprugom Eminom, i ja mu kažem da mi je tu unuk. A on meni odmah kaže da mu dam njegov broj telefona da mu se javi. Zamisli koliko je to fascinantno i divno od jednog čovjeka koji je mega, mega svjetski poznat, da on jednog mladog nepoznatog momka, za ljubav njegovog dede, to jest za moju ljubav i ljubav moje porodice, pozove i kaže mu da povede na utakmicu koga i koliko hoće njegovih prijatelja. I još mu na kraju kaže, da ste punoljetni sad bih vas odveo sve na večeru. To je zaista jedna velika ljudska veličina.
Veliki Kemica
Kako ste uspjeli u ovim ludim vremenima da ostanete tako jednostavni, pristupačni, prizemni i, pored Vaše enormne popularnosti?
– Ja biram sam sebi društvo i ja sam jednostavno okružen takvim ljudima. Na mojim koncertima nema konflikta, nema potrebe za obezbjeđenjem, nema ljudi koji traže nešto nemoguće. Svi su oni upoznati sa mojim reportoarom. To su lijepe romantične pjesme koje njih negdje u duši dotiču. Uglavnom dolaze da pjevaju zajedno sa mnom. Ja im u startu kažem, da je svaki čovjek mojih godina u kasnim noćnima satima, kada ja izađem da pjevam već u krevetu, a ja provodim vrijeme sa vama. I ja ih zamolim da mi pomognu malo i onda oni horski pjevaju sa mnom.
Svojevremeno ste za njegova života snimili duet sa pokojnim Davorinom Popovićem?
– Dača je oduvijek bio broj jedan u Bosni i Hercegovini kada je pop muzika u pitanju. I, uopšte Indexi su bili omiljen bend, kako kod mene tako i kod mojih prijatelja. Pokojna Marina Tucaković je uradila jedan prelijep tekst, Žika iz Zane je napravio melodiju, Futa je izaranžirao, pa je nastala prelijepa pjesma. A, kasnije kada je Davorin Popović umro snimio sam pjesmu „Mirno spavaj moj pjevaču”, a njegovi poklonici je mnogo vole.
Kakva su sjećanja na Kemala Montena?
– Jednom su ga pitali u Podgorici, koliko on zna svojih pjesama napamet, a on je odgovorio da ne zna sve, ali da zna čovjek i pjevača iz Mostara koji zna svaku njegovu pjesmu, a tu je mislio na mene. Kemica je bio veliki i takav je i ostao. Zadužio je kompletnu estradu sa nevjerovatnim pjesmama i to iz svake branše. Imao je takav talenat, takav šmek da uvijek napravi prelijepu pjesmu.
Mostarska scena
Pratite li danas mostarsku muzičku scenu?
– Da, i ima tu neke lijepe pop muzike. Grupa „Zoster“ mi se mnogo sviđa, a meni se baš mnogo, mnogo dopada Adi Šoše. Ja sam ga slušao još kada je snimao covere, pa sam mu napisao jedan tekst, i rekao mu da mi je zaista drago da se pojavio. Šoše je jako talentovan i zahvaljujući njemu i njemu sličnim nemamo razloga da brinemo za dobru i kvalitetnu muziku. Adi Šoše ima izraženu emociju, specifičan je po toj njegovoj vedrini. Mislim da ga mladi vole, ali i da će ga voljeti i sljedeće generacije. Ali, moj mu je savjet, kao savjet starijeg kolege, da pazi šta snima i da snima što više sada dok je mlad.
Snimili ste duet i sa poznatom makedonskom pjevačicom Kaliopi?
– Kaliopi i ja se poznajemo jako dugo. Onda smo jednom prilikom razgovarali u Budvi, pa mi je ona predložila da snimimo duet, a ja sam pristao i rekao joj, kada se pojavi neka dobra pjesma snimamo. I onda je njen bivši suprug Romeo, koji je jedan divan čovjek, izuzetan muzičar, jedna kompletna muzička ličnost, napravio tu prelijepu pjesmu. Kada sam čuo pjesmu odmah sam pristao i mislim da je taj naš zajednički duet malo pomogao i Kaliopi da se vrati na pozicije gdje je prije bila. Izuzetno mi je drago zbog toga. Prije nje imao sam duet sa Slađanom Mandić, a to je pjesma Amila Loje isto tako jako dobra.
Nastavljam dalje
Sljedeće godine punite 70 godina života. Koliko još dugo namjeravate da se bavite estradom?
– Dešava mi se u posljednje vrijeme kada se ujutro probudim da i sam sebi postavim to pitanje. Pa onda razmišljam, ali na kraju shvatim da ja volim druženje, susret sa dragim ljudima, druženje sa publikom. Jednostavno nastavljam dalje, uskoro me očekuje koncert u Minhenu, koji je već rasprodat.
Da li pored Vaših mnogobrojnih vječnih hitova namjeravate opet snimiti neki novi album?
– Iskreno, ja imam već spremljena dva albuma, toliko pjesama imam. Sve nešto čekam kada će da dođe pravi trenutak da pustim barem jednu novu pjesmu u eter, da publika čuje. A, radi se o pjesmi koja se zove „Devedest druga“,a napravljena je negdje možda 1996. ili 1997. godine, a autor je Braja. Nisam htio da je tada objavim jer ljudima bi možda izgledalo patetično, ali ona je sada zrela da se objavi.
Koliko Vam nedostaje Marina Tucaković kao tekstopisac?
– Marina nedostaje mnogo, ona je meni preko stotinu pjesama uradila. Drggo mi je što se njen suprug Futa ponovno vratio muzici, on je jedan jako muzikalan tip. Futa voli muziku i on je muzika.
Bato Šišić (Naj portal)
Pročitajte još: