Miloš Bojanić za ‘Naj portal’: BRUTALNO SAM POKRADEN NA ILIDŽI, BAJU SAM STVORIO, ALI ON TO NE POMINJE

Razgovor s Milošem Bojanićem vodili smo u automobilu kada smo sa njim zajedno putovali od Zagreba do Velike Kladuše, gdje je imao zakazan nastup u sklopu manifestacije „Kladuško ljeto“.

U Titino vrijeme

-Ja sam svojevremeno završio zagrebački fakultet, to jest Saobraćajni fakultet. Predavanja sam imao u Novom Sadu, gdje su dolazili profesori iz Zagreba, a diplomirao sam u Zagrebu. Tim poslom sam se bavio jedno vrijeme, bio sam inspektor saobraćaja u Novom Sadu. A po završetku fakulteta bio sam direktor te iste firme. Kažnjavao sam skoro cijeli grad i okolinu – rekao nam je Miloš na početku razgovora.

A, onda te je pjesma uzela pod svoje?

– Da, tako je. Karijeru sam gradio u Titino vrijeme i kada je Bog hodao po zemlji. Ja sam se od malih nogu bavio pjevanjem, a onda završio i kafansko-pjevački fakultet. Imao sam sreću da upoznam pokojnog Duška Petrovića, koji mi je uradio prve dvije singl ploče. A onda opet sreća da upoznam Dobrivoja Docu Ivankovića, koji je bio urednik PGP RTB. Tako sam krenuo sa prvim albumom „Hej mladosti, hej živote“, poslije toga „Tako, tako, samo tako“ i tada je nastao opšti bum i krenula moja uzlazna putanja.

Da li te danas poštuju mlade kolege?

– Da i, po tom pitanju se ne mogu požaliti. Dosta njih me zaista poštuje, zašto i kako ne znam. Ali, kako čujem neke starije kolege se žale na te mlađe da ih ne poštuju. Dosta tih mladih pjevača jako dobro pjeva, ali je njihova nesreća što ih ima jako, jako mnogo. Grand produkcija ih je jako mnogo proizvela, da tako kažem. I, svi oni nažalost umjesto svog imena i prezimena nose epitet „Zvezda Granda“ i to ih je ubilo, ali ne baš sve. Jednostavno su mnogi ubijeni sa tim epitetom. Pa, ako si Zvezda Granda imaš valjda ime i prezime.

Nekad smo trčali za novinarima

Da li bi prihvatio da budeš u žiriju tog takmičenja?

– Bilo je riječi o tome, mislim kada je otišao Aca Lukas, ali za mene je to prevelika obaveza. Ne bih imao problem da budem, imam dovoljno znanja i iskustva, ali ja nekako pripadam drugoj kategoriji ljudi. Za mene kažu da sam preveliki radnik i stvaraoc, a tako i jeste. Previše radim privatno, ne samo koncertno, pa ne bi imao mogućnosti za sve to. A, posebno danas kad su mentori, za to zaista nemam više vremena.

Danas je bitniji neki dobar i sočan trač od pjesme?

– I u naše vrijeme je bilo toga, ali ne kao danas. U naše vrijeme su se tračevi izmišljali, ali ja nisam bio pobornik toga. Bilo je situacija kada su novinari tražili od nas dobru priču, a sve da bi prodali novine, to je bila glavna njihova tema po pitanju prodaje. Danas se promjenilo mnogo toga. Nekada su za nas pjevače novinari bili bauk, ljudi koji silaze sa neba. Nekada smo mi pjevači jurili novinare i bili sretni da nekoliko rečenica barem napišu o nama. A, danas je drugačije vrijema, kada novinari jure pjevače.

Mnogi mladi pjevači pjevaju danas tvoje pjesme, a jedna od njih je „Bosno moja jabuku u cvijetu“?

– Prošlo je trideset godina kako sam snimio tu pjesmu. Ta pjesma je moje baš veliko djelo, čiji autor je pjesnik Dobrica Erić. Predrag Negovanović i ja smo taj tekst okitili jednom predivnom melodijom i mislim da je to moja najjača i najljepša pjesma koju sam snimio ili otpjevao. Ja jesam Bosanac i 54 godine živim u Vojvodini, ali sam više pjesama otpjevao o Bosni od svih mojih kolega iz Bosne. Tu su pjesme „Bosno moja, majko moja“, „Kada Bosanac u Bosnu se vraća“ i još neke druge. To je jednostavno neka nostalgiija koja vlada u nama Bosancima, jer svako voli svoje, pa i mi svoje.

Šemsa je moja sestra

U Velikoj Kladuši binu si dijelio sa Šemsom Suljaković?

– Moja Šemsa je meni je kao moja sestra. Nekada smo se jako mnogo družili, mnogo smo zajedno radili. Prošlo je jako mnogo vremena, pa vjerujem nekih 30 godina da se nismo vidjeli. Zaista sam se radovao što sam je opet vidio, što sam je zagrlio, dok smo još u životu. Drago mi je što mi je život ponovno dao šansu da je vidim.

Kakvo je bilo nekadašnje druženje pjevača?

– Bilo smo kao braća i sestre. Između mene, Šemse, Lepe Brene, Goce Božinovske, Zlate Petrović, Goce Lazarević, a bilo smo kao familija. Toliko je to bilo familijarno druženje, da se to ne može opisati. Veoma rijetko je bilo da su pjevači između sebe imali veze, jedino koliko znam to su Biljana Jevtić i Aca, te Nedjeljko Bilkić i Dušica. Zajedno smo se presvlačili, niko se nikoga nije stidio. Bilo je to nezaboravno vrijeme.

Poznat si kao čovjek britkog jezika?

– Jesam, ali uvijek sa pravom. Nikada nisam išao protiv kolega. Jedino sam imao težak konflikt sa jednim kolegom koji me pred mojom porodicom i na Božić baš teško izvrijeđao.Ali, ne želim ime da mu spominjem, jer nije više živ. On je imao problem sa mnom, ali ja ne sa njim. Neka mu dragi Bog oprosti grijehe, a ja jesam već dugo.

Rekao si da dugo živiš u Novom Sadu?

– Da tako je. Poslije mene su došli Saša Popović i Lepa Brena, a tu je i Dara Bubamara… Pa, tu je i mlada Tea Tairović, koja je napravila zamamnu karijeru. Njenu majku jako dobro poznajem jer je svojevremeno glumila u jednom mom spotu sa voditeljem Pejom. Ali, tada nisam ni znao da ima kćerku. Tek sam u novinama pročitao da je Božica njena majka.

Svađa sa Zoricom

Pomirio si se sa Zoricom Brunclik?

– Ma, sve je to bio rijaliti šou i iz ove perspektive sada znam da je sve to bila glupost. Praktično nam se to nametnulo, mislim da je sama režija sve to namjestila da se mi posvađamo. I tada je to bio najgledaniji rijaliti šou program, poslije toga ni jedan drugi nije postigao tu i takvu gledanost. Ispunio sam svoju želju, jer nisam htio da umrem, a da se nisam pomirio sa Zoricom Brunclik.

Imaš apartmane na moru koje izdaješ, da li ti dolaze pjevači?

– Da prije je bilo jako mnogo njih, ali vremenom je svako od njih stvorio neki svoj kutak na moru. Brena danas na jahti, Sale u Opatiji, Viki Miljković u Budvi. Na neki način smo se rasuli, ali se svi rado sjećamo naših druženja

Oba sina su ti postali pjevači?

– Ja nisam insistirao na tome. Bane nije svojevremeno ni pomišljao na to. Kada se Bane vratio iz vojske kupio sam mu BMW, mu nisam dao novac za gorivo. Onda je on našao neki bend, obećavao im sve i svašta, kao i da ću im ja pomoći da snime ploču, samo da pjeva sa njima i da zaradi novac za benzin. Bio je to bend „Cipiripi“, i bio je prvi bend koji je tada u regionu snimio prvi album. Sve sam i ja završio, čak i uradio nekoliko pjesama.

Svojevremeno si mnogo pomogao i Nedjeljku Bajiću Baji. Bio je jednostavno opčinjen tobom. Čak si mu uradio i pjesme za prvi album, pjevao je takoreći tvojim glasom?

– Baju sam upoznao kod mog kuma u jednoj kafani pored Novog Sada. Taj moj kum me zamolio da mu pomognem i ja sam mu i pomogao. Sada mogu da kažem da sam ja Miloš Bojanić, stvorio Nedjeljka Bajića Baju. Komponovao sam mu pjesme, upoznao ga sa Draganom Stojkovićem Bosancem, pa sam neke pjesme koje je Bosanac napravio za mene, ja sam prepustio njemu. Učio ga kako treba da ide po radiostanicama, da treba ponijeti viski ako je muškarac urednik, bombonjeru i cvijeće ako je urednik žena.

Pričao i hodao kao ja

Ma svemu sam ja njega učio i naučio. Baja je pričao i hodao kao ja, a onda kada je napravio karijeru, nije bio spreman da to dijeli ni sa kim. Jednostavno hoće da prisvoji da je sve to on sam uradio, da je sam sebe stvorio, da je sve sam stvorio. Ovo nije ogovaranje, sve ovo što sam rekao je živa istina. Čak je jednom prilikom izjavio da je njegov idol Miroslav Ilić. A, on je disao, živio kao ja, nije izlazio iz moje kuće. Živio je sa mojom porodicom, samo je spavao u njegovom nekom stančiću. Imao je moju priču, imao je moje fazone. Učio sam ga da da dušu, da ne pravi trilere gdje treba i ne treba. Ali, meni je drago što je uspio, ali je žalosno što je zaboravio brzo sve što sam uradio za njega.

Da li si ikada pjevao na Ilidži?

– Da jesam i to samo jednom i tada sam brutalno pokraden od strane žirija. Tada sam pjevao pjesmu „Bosno moja jabuko u cvijetu“, a pobjedio je Radiša Urošević koji je pjevao pjesmu o Sarajevu. Tada ju je narod čuo i nikada više. Drugo mjesto osvojio je Šerif Konjević, pa se ni on ne sjeća te pjesme koju je pjevao, a ja sam osvojio treće mjesto. Pokrali su me Omer Pobrić i još neki pjevači, koji nisu više živi, a bili su u žiriju. Ali, srećom to je zabilježila TV Sarajevo, pa je samo za dva dana pjesma „Bosno moja jabuko u cvijetu“ postala veliki jugoslovenski hit, a tako je i dan danas.

Pljačka i prevara

A, pobjednička pjesma i drugoplasirana nisu se više nikada i nigdje čuli. Ali, sam kasnije sazno zašto je Radiša osvojio prvo mjesto. Naime, tada su glasale i radiostanice i neke novine, pa je tu bila i velika pljačka i prevara. Jedna kolegica koja je umrla i Radiša Urošević pjevali su po nekim selima za jednog novinara, urednika tadašnje sarajevske novine „VEN“ i novac davali njemu, koji je gradio vikendicu u okolini Sarajeva. Ma, bilo je to baš strašno. Ali, narod je izabrao moju pjesmu, koja je danas evergrin.

Bato Šišić (Naj portal)