Pratite nas

Sudbine

Ratne sudbine: KAKO JE DRAGOLJUB BLAGOJEVIĆ POSTAO OMER, PA OPET DRAGOLJUB?

Published

on

Dragoljub Blagojević, ekonomista u penziji, ima filmsku sudbinu. U njegovom 80-godišnjem životu dva puta je mijenjao rodne listove. A zbog svega, čini se, da je pomalo isfrustriran. On danas živi u Doboju, a dobar dio svog života je provodio po domovima ili porodicama koje su ga usvajale. I njega, i njegovu sestru!

Povod za njegovu priču je promocija knjige “Državni dječiji dom Tešanj (1946-1959)”, autora Jasmina Mandžukića, u kojoj je najavljeno da će se na Starom gradu tešanjske tvrđave, obratiti Omer Sinanović.

Sve je počelo 9. decembra 1941. kada Draguljubova (Omerova) majka nije uspjela da umakne krvnicima Jure Francetića u Doboju. Sa pelenom u ruci pronađena je zaklana, izvađenih očiju, nadomak groblja u Pridjelu iznad Doboja. Iza nje je ostalo dvoje djece: tromjesečna kćerkica Dragica, koja će dobiti ime Fadila, a

Dragoljuba će smjestiti u dječji logor u Bosanskoj Gradišci.

– Tu me je usvojila Vahida Sinanović, kako mi je kasnije ispričala prilikom moje posjete u Zavidovićima, na nagovor svoje majke da “pored kćerke ima i sina”. Bila je tada 22-godišnja udovica, nakon pogibije supruga. Dala mi je suprugovo ime – Omer Sinanović – šokantno su odzvanjale Dragoljubove riječi tešanjskom tvrđavom.
Vahida se, međutim, ubrzo zaljubila u radnika zavidovićke “Krivaje” koji je stavio pred neumoljivi izbor. Nije bio voljan da uz njenu kćerku odgaja i usvojeno dijete, pa je Vahida Omera (Dragoljuba) predala u dječje prihvatilište.

– Iz tog prihvatilišta u Zavidovićima do dolaska u Dom u Tešnju, 1948. godine bio sam po domovima u Bijeljini, sarajevskom Kiseljaku i Jakešu kod Modriče. Kada i koliko sam u kojem domu bio, to ne znam. Jednostavno, taj period kao da sam prespavao. Ničeg se ne sjećam. “Probudio” sam se u domu u Tešnju – prisjeća se Dragoljub.

Sumnja da su mu baš svi pobijeni u ratu i da nema ni daljeg rođaka, nabujala je 1961. godine, kada je te dileme u tadašnjem “Oslobođenju” objelodanio sada pokojni dobojski novinar Dušan Paravac. Među desetinama pisama iz mnogih krajeva BiH, posebnu ulogu je odigralo ono Vahide Sinanović iz Zavidovića. Ipak, ključno je bilo pismo željezničara Blagoja Blagojevića (1912), iz Pridjela kod Doboja. Kako će se ispostaviti – njegovog oca.

– U kuću Blagojevića se bješe sjatilo mnoštvo znatiželjnog svijeta. Nastao je tajac kada se na vratima pojavila jedna markantna žena. Bila je to strina Danilovica – Milka. Ona me je prva okupala. Rekla mi je: “Omere, možda te poslednji put tako zovemo, ako budeš imao biljeg ispod desnog pazuha i dva svrtka na glavi, ti si Dragoljub!” Kada sam skinuo košulju, kada se ukazao biljeg, nastalo je opšte veselje, grljenje i ljubljenje. “Ti nisi Omer, ti si naš Dragoljub!” – uzviknula je strina – navodi Dragoljub detalje tog dramatičnog susreta sa svojim rođenima 1962. godine.

Dvije godine kasnije u JNA odlazi kao Omer, a godinu dana kasnije vraća se kao Dragoljub U tom periodu, uz prisustvo Blagoja, u Zavodu za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja u Zagrebu, sa vjerovatnoćom “većom od 90 odsto”, i zvanično i naučno je potvrđeno da je Omer, ipak, Dragoljub Blagojević.
Što se tiče njegove sestre Dragice, za nju se zna da je ostala Fadila I živi u Maglaju. Nisu u dobrim odnosima, upravo zbog različitih pogleda na vjeru i današnje njihove živote. Zadnji put su se vidjeli 1962. godine.

– Nesreća je da je u braku sa izvjesnim Fadilom, kažu, članom ogranka Mladih muslimana. Očito po njegovom diktatu, drugi put kada sam došao sa policijskim inspektorom, ona nas je na kapiji dočekala sa sjekirom. Samo nekoliko časova, dok Fadil nije došao s posla, lijepo smo razgovarali. Dok nas je Fadil posmatrao s prozora, ona mi je poručila da više ne dolazim, jer ima dvoje djece i živi svoj život. Vjerovatno je bila i uslovljena djecom. Tada sam je prvi i posljednji put vidio – kaže Dragoljub (Omert) Blagojević. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending