Mile Kitić za “Naj portal”: KAD OSJETIM DA JE KRAJ, POVUĆI ĆU SE, ALI ŽENE I DALJE ‘TROŠIM’
Iako je već zagazio u osmu deceniju života, na Miletu Kitiću se to uopšte ne primjećuje. Njegov vedar duh, njegov širokogrudni pogled na život, kao i njegova životna energija mu ne daju da ostari. Ma, da uopšte misli o prestanku da pjeva, nastupa. Na jedan od mnogobrojnih nastupa u Njemačkoj stigao je direktno iz Dominkanske Republike, gdje već neko vrijeme odmara, uživa sa suprugom Martom.
Volim ovaj posao
– U Dominikani nema kardiologa, a ljudi i ne idu kod ljekara. Tamo je klima, život i samo puno opuštanje, ali baš u svim sferama života. Niko te ne zna, baš uživancija. Iskren da budem meni više ne treba da radim, ali ja jednostavno volim ovaj posao. Volim druženje sa publikom. Kada vidim svu tu omladinu koja dolazi na moje nastupe, ja se podmladim za 40 godina. To mene održava. Kada je bila korona sjedio sam u kući, niti sam se brijao, niti sam se farbao. Zapao sam u neku depresiju, nije mi do života bilo – počinje Mile za Naj portal.
A, sada iskreno, da li Vam je dosta više nastupa, putovanja?
– I jeste i nije. Fine pjesme, dobre hrane, laganog opuštanja i naravno dobrih žena nikada nije dosta. Pa ja sam uz Nedu Ukraden i Zdravka Čolića jedini na estradi koji još uvijek fura, pjeva, putujem. Ovo su ozbiljne godine u kojima se ja nalazim. I moja generacija polako pada, nestaje. Po genetici sam povukao na majku koja je doživjela duboku starost. Kada bi prestao da pjevam, siguran sam da bi sjedio negdje u nekoj kafani, išao po restoranima.
Sve moja žena zna
Tako da mislim i ubjeđen sam da me sva ova silna putovanja održavaju u vitalnom životu. Pazim na sebe, redovan sam na ljekarskim kontrolama, nalazima. Pazim šta jedem, pomalo pijem, a boga mi trošim i žene. Ma, ja ću i kada budem na umiranju tražiti da bude jedna uz mene, samo da me drži za ruku. Sve to moja žena zna. Joj šta sam se nagledao sada u Dominikani, kakvih tamo ima, kakve stražnjice imaju.
Nedavno se na Youtube pojavio kompletan snimak festivala Ilidža 1983. I Vi ste nastupali?
– A, jojjjj sjećam se jako dobro. Pjevao sam pjesmu Nazifa Gljive „Plavi jorgovani“, a ja imao na sebi bijelo odijelo. Uh, kakva su to vremena i druženja bila! Bio sam gospodin sa kravatom. Vjeruj mi da sam kada sam to pogledao, sam se rasplakao. Ja sam odrastao u Sarajevu. Pjevao sam po dobrim restoranima, elitnim restoranima, poput Pionirske doline, Robne kuće… Svi smo imali iste plate, od bubnjara, do gitariste, harmonikaša. Bože nikad više takvih vremena.
Ja sam inače dva puta pobijedio na Iliždi. Jednom sa pjesmom „Mala iz Novog Pazara“ sa kojom sam osvojio sve moguće nagrade. Poslije toga uslijedila je pjesma „Op tkalo ćuprikalo“ sa kojom sam osvojio nagradu publike. Mislim da je Merima Njegomir osvojila nagradu stručnog žirija. S Jorgovanima nisam pobijedio, ali sam bio dobro plasiran. Tad su bile neke druge vrijednosti i to su mi neke najdraže uspomene. Na tim snimcima vidim neke pjevače koji više nisu živi. Neki više ne pjevaju iz ovih ili onih razloga. Ma, sve je to život.
Modernije pjesme
Vi ste ostali i opstali?
– Poslije tih nekih finih pjesama koje sam snimao, pjevao, posebno kada sam bio u „Južnom vetru“ koji je nekih dobrih deset godina harao nekadašnjom Jugoslavijom, ja sam onda bio hrabar i počeo sam da snimam neke malo modernije pjesme. Pjesme koje sam prilagodio omladini. Poslije toga sam imao jako loših komentara, ali tržište je to zahtijevalo. Ja mogu da pjevam kao Pavaroti, ali ako nema ljudi na koncertima, onda nema ni posla. Na kraju se pokazalo da sam ipak išao pravim putem.
Zašto ste svojevremeno odbili pjesmu „Kafanska pjevačica“?
– Autor pjesme je Simo Simeunović. On je autor i pjesme „Kraljica trotora“ koju sam ja snimio. Nekako su mi te dvije pjesme mnogo bile slične, pa sam ga zamolio da je ne snimim. Čak da sam je i otpjevao, možda ne bi imala toliki uspjeh kao što je sa tom pjesmom postigao Sejo Kalač. Nekako mi je djelovalo kao da ja hoću nastavak „Kraljice trotora“. To je pjesma koja će ostati i kada mene ne bude više bilo.
Da li biste danas bili tu gdje jeste da ste ostali u Sarajevu?
– Pazi, malo si me zatekao sa tim baš nezgodnim pitanjem. Ja kada sam otišao iz Sarajeva bio sam baš veliko ime. Snimao sam sa Bosancem ploče, imao hitove. Ono što je neizbježno je to da je Sarajevo od mene napravilo ime. Stvorilo ime u Jugoslaviji,a ja sam samo nastavio kada sam otišao u Beograd. Ali, sve to nema veze. Eto Halid Bešlić, Šerif Konjević su velike zvijezde, a nisu u Beogradu. Mislim da je sve to sudbina koja je pomiješala karte, da sam ja danas gdje jesam, a najviše u Domikanskoj Republici. Ali, da sam ostao u Sarajevu mislim da bi na istom nivou bio.
Da li Mile Kitić ima nasljednika u muzici?
– Mislim da sam ja nekako poseban, specifičan kako po pjevanju isto tako i po nastupima. Samo kad se sjetim Sinan Sakića, kada je on počeo da pjeva svi su ga nešto kudili, ali on je ostao autentičan. On je naš Džems Braun, ima svoj izraz. Kemal Malovčić kakav je god, on je svoj, pa naša majkara Šemsa, Toma, Šaban. To su sve ljudi koji su bili svoji. Meni je drago što sam ostao specifičan. Može neko da me kopira, da pjeva bolje do mene, ali ne može da bude Mile Kitić.
Još ide dobro
Imate još neke želju u životu?
– Ja imam punih 72 godine. Kada više ne bude volje, želje, snage, posebno energije, jer bez energije nema ništa. E, onda ću se povući. Kada osjetim da sam pri kraju, da više ne ide, napravit ću oproštajni koncert. Kao što sam to uradio sada kada sam bio u Americi. Ko zna da li ću ja više ikada otići u Ameriku. Pa, ću recimo napraviti tako u Frankfurtu, Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Nišu, Beogradu… Dragom bogu hvala za sada još uvijek otprilike ide dobro.
Bato Šišić (Naj portal)
View this post on Instagram
