Pratite nas

Poznati

30 godina od smrti Zaima Imamovića: DA LI SMO PRERANO ZABORAVILI NEPONOVLJIVOG SEVDALIJU?

Published

on

Bila je ratna 1994, godina, drugi februar kada je u opkoljenom Sarajevu umro Zaim Imamović, jedan od najvećih bosanskih sevdalija svih vremena.

Od tada je prošlo 30 godina, a kako vrijeme prolazi sve manje ga spominjemo. Doduše, njegove pjesme, naročito one koje je komponovao se pjevaju, ali ga novi izvođači ne spominju.

Uz Šerbinu harmoniku

Zaim je u mnogo čemu bio prvi: prvi radio pjevač koji je stekao ogromnu popularnost, prvi narodni pjevač na Jugotonovim pločama, prvi pjevač koji je početkom 50-ih u jednom danu snimio desetak ploča, prvi veliki pjevač i kompozitor bosanskog sevdaha.

Snimao je Zaim i stare sevdalinke, snimio je i stotinjak svojih kompozicija. Na harmonici je svirao i klasičnu muziku, šansone, romanse. Svirao je i frulu, pa je uporedo sa pjesmama snimao i narodna kola uz Šerbinu harmoniku.

Jednom prilikom kada je sa svojom suprugom putovao vozom za Beograd, na tamošnjoj želježničkoj stanici okupilo se na hiljade ljudi. On pomislio da dolazi neki državnik, a ispostavilo se da je to bio doček za njega.

Ima i jedna zgoda kada je jedan kupac došao u prodavnicu da pazari radio prijemnik. Prodavačica ga pita koji želi, a on će:

– Onaj na kojem pjevaju Zaim i Silvana.

Zaim je čitavog života živio skromno, slava ga nikada nije opila, nije se laktao, niti tražio megalomanske honorare. I na najveću nagradu – Šestoaprilsku grada Sarajeva čekao je dosta dugo.

Dodijelili su mu je tek osamdesetih godina. Tada je potpisniku ovih redaka, u stanu pored hotela „Evropa“ ispičao kako je umalo ostao bez nacionalne penzije bivše Jugoslavije.

– Neka svoga i u gori lista – započeo je tiho, ponekad zamuckujući – Da nije bilo moje Bosanke Zilhe, Silvane Armenulić, ja ti nikada ne bih dobio malo bolju penziju. Pozvala me na turneju po Švedskoj, pjevali smo u dvoranama pred 15.000 ljudi. Jednog dana ona me pita za moj status, kažem joj da imam najmanju penziju, a Silvana će „Sramota“. Tih dana nas je primio jugoslovenski ambasador u Švedskoj, ona odmah njemu ispriča za moj slučaj, a imala je i neku funkciju u Udruženju estradnih radnika Jugoslavije. Nekoliko mjeseci, nakon te turneje, meni je iz Beograda stiglo rješenje o nacionalnoj penziji. Silvana je to završila u junu 76. godine, a poginula je u oktobru te godine. Bila je veliki insan – govorio je Zaim, pionir poslijeratnog sevdaha.

Sa turneje po Švedskoj: Silvana; Ismet Krcić i Zaim Imamović

Zaim Imamović je rođen 26. avgusta 1920. godine u Mrkonjić Gradu. Svom zavičaju posvetio je pjesmu “Mrkonjiću, rodni grade”, a opjevao je i Travnik (“Kolika je viš’ Travnika Bojna”) i Počitelj (“Pjesma Počitelju”), mjesta u kojima je provodio mladost i trenutke odmora u skromnoj vikendici. Posebno se družio s Jovicom Petkovićem, s kojim se i okumio, te sa Himzom Polovinom, Safetom Isovićem, Rizom Hamidovićem… Kolika je on bio ljudeskera, najbolje kazuje priča Jovice Petkovića:

– Ja započeo neku vikendicu, ali nemam novca. Povjerim se kumu Zaimu sedamdesetih godina, a on svu svoju ušteđevinu mi dadne i kaže „Nek je sretno i berićetno“. Nije pitao kada ću da mu vratim taj novac. Srećom brzo sam to vratio jer sam zaradio veliki novac od tantijema za pjesmu „Da sam ptica“ koju je 1972. godine Silvana prodala u tiražu od preko 100.000 primjeraka.

Pjevao oslobodiocima Sarajeva

Godine 1936. Zaim s porodicom odlazi u Sarajevo, uči tekstilni zanat, postaje član KUD-a “Gajret”. Odmah po oslobođenju grada postaje solista Radio Sarajeva, nedostižna mjera lijepog pevanja i aristokratskog ukusa u tumačenju sevdalinke. Kako je i svirao harmoniku, u programu uživo 1945. godine je pjevao oslobodiocima Sarajeva od fašističke čizme. Na repertoaru su bile partizanske i rodoljubive pjesme.

Ogromnu većinu novih pjesama Zaim je sam sebi komponovao: “Sve behara i sve cvjeta”, “Svjetla moga grada”, “Pluća su mi bolna, “Ne pitaj me stara majko što mi lice vene”, “Ne čekaj me niti sanjaj”, “Na đerđefu vezak veze Fata”, “Kraj pendžera Jusuf stari”, “Evo rumen ružu”, “Stani Drino vodo”, “Kono moja”, “Da ja imam ata svog”, “Znaš li da te duša sanja”, “Sinoć gledam sjajnu mjesečinu”, “Što je ljepo vrelo Moščanice”, “Srušila se kula i kapija”, “Bosno moja plemenita”, “Moj sokole”, “Uzalud je plakat’ draga”, “Čemu srce da se nada”, “Nije zato sve što sja” … Poklanjamo vam miks najljepših Zaimovih pjesama. (Naj portal/E.Milić)

Poznati

Estradni počeci: ZNATE LI DA JE AMELA ZUKOVIĆ DOBILA PRVU LIČNU KARTU U KAFANI “KOD DAVIDA”

Published

on

Jedna od najpoznatijih sarajevskih kafana 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka bila je ona “Kod Davida” u Nedžarićima. U njoj se uvijek tražilo mjesto više, a tamo su mnoga poznata imena narodne muzike doživjela muzičku afirmaciju.

U to vrijeme rahmetli Ćazim Čolaković je slovio za jednog od najboljih i najtraženijih pjevača i dugo vremena bio je zaštitni znak kafane “Kod Davida”. Ona je bila odskočna daska u karijeri i Šerifu Konjeviću, Halidu Muslimoviću, Ameli Zuković, Semiru Ceriću Koketu, Rizi Hamidoviću…

“To je stvarno dugo vremena bila kultna kafana. Specifičnost njegove kafane su brezove polutke po zidovima, a školjke od jaja po plafonima. U prvom dijelu su bile kožne kifle, a u drugom dijelu klasični stolovi. Iznad stolova bile su korpe koje su bile pričvršćene silukom na plafonu i bile su numerisane. Kada se korpa spusti na sto, niko tu ne sjeda i ti gosti mogli su doći u 22 sata. Tu su dolazili najpoznatiji sportisti, političari, privatnici, glumci, pjevači…

Od mlađih gostiju u to vrijeme sjećam se Nijaza Skenderagića. David je vršio posebnu selekciju gostiju. Većinom su to bili stalni gosti, negdje oko 90 posto, a ostalih 10 posto morali su proći njegovo testiranje. Za specijalitete u kafani bila je zadužena Davidova supruga, a na vratima je stajao njen brat koji je bio bivši policajac – prisjeća se Amela Zuković.

Zuković je u ovom poznatom sarajevskom ugostiteljskom objektu pjevala skoro dvije godine.

“Kod Davida sam svaku noć nastupala tokom 1982. i 1983. godine. To mi je bila odskočna daska za dalje u karijeri. Vlasnik David mi je jako puno pomogao. On je lično platio šest mjeseci korepeticiju sa Jozom Penavom. Znao je da imam potencijal, ali da to treba neko usmjeriti na pravi način. Kod njega sam dobila i prvu ličnu kartu, jer sam tamo počela pjevati kada sam imala 17 godina – sjeća se Amela Zuković (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending