Doba novog izumiranja je bliže iz dana u dan, a mi radimo premalo i prespodo da ga zaustavimo

Umair Hak  , britanski ekonomist i blogeru Harvard Business Reviewu te autor knjige The New Capitalist Manifesto: Building a Disruptively Better Business, napisao je tekst pod naslovom “Nećemo doživjeti 2050.”

Prenosimo njegovu zabrinjavajuću poruku:

Kontinenti u plamenu

Postoji jedna brutalna istina sa kojom ćemo se svi morati suočiti.

Pogledajte svijet. Šta mislite kako stvari idu?

Evropa gori. Čitav kontinent. Požari se protežu od Francuske, preko Španije i Portugala, do Grčke. Temperatura je dostigla 45 stepeni Celzijusa. Umorni vatrogasci pokušavaju da ugase požar.

Europa gori. kopno. Požari se protežu od Francuske, preko Španjolske i Portugala, do Grčke. Temperatura je dosegla 45 stupnjeva Celzijusa. Umorni vatrogasci pokušavaju ugasiti požare. Brojne su priče o porodicama i turistima koji bježe u borbi za goli život.

U međuvremenu, u Londonu je vlada izdala prvo nacionalno izvanredno stanje zbog…temperature. Doći će do 40 Celzijevih stepeni, možda i više. Puno ljudi će umrijeti. Budući da je ovo Brexit Britanija, mjesto koje uživa u glupoj darvinističkoj slavi – nikoga nije briga. Ali Britanija teško da je nacija spremna za ekstremne vrućine. Sada je ljeto. Vrijeme smrtne vrućine.

U Americi? Zapad je na izmaku. Jezera Mead i Shasta Lake presušuju. Predviđa se da će prijelomnu točku dosegnuti 2025. godine. To je za dvije godine. Ovaj sistem ide ka katastrofalnom kvaru. Zbog njega postoje gradovi poput Las Vegasa i Phoenixa. Održava kalifornijsku poljoprivredu, koja je američka žitnica. Kada će otići u nepovrat?

Ali sve ovo je tek početak.

 Šta kad žetve propadnu?

Jesam li spomenuo pandemiju? Još jedan Covid val? Vratit ćemo se na to.

Zbog smrtonosne vrućine, usjevi počinju propadati. Koje vrste usjeva? Bolji odgovor je: šta nije na popisu? Žetve svega, od kakaovca do kafe, pšenice, šećera i senfa, počinju opadati. Neće stati, jer neće ni vrućina. Usjevi o kojima ovisi naša civilizacija? Ni oni ne mogu preživjeti smrtonosnu vrućinu. Dakle, što se događa kad žetve propadnu?

Cijene rastu. Izbijaju nestašice. Oboje se sada počinje događati. Moja ljupka žena se vratila u Ameriku – ja sam u Evropi. Svakodnevno me zove da mi kaže kako brzo rastu cijene. Saosjećam i kažem joj da Evropa gori. Ovo je naše svakodnevno čavrljanje.

U doba izumiranja.

Šta se događa dok cijene rastu? Inflacija tutnji. A šta se događa kao posljedica inflacije? Ljudi postaju sve siromašniji. Što ljudi koji su sve siromašniji više ne mogu sraditi? Ulagati. Ne mogu si priuštiti plaćanje poreza koji financiraju moderne društvene ugovore. I tako se društva jednostavno počinju raspadati. To je zapravo začarani krug u koji su upale mnoge, mnoge civilizacije prije nas. Siromaštvo rađa nemogućnost poduzimanja zajedničke akcije i zajedničkih ulaganja. Svi sistemi zlatnog doba? Jednostavno se počnu raspadati, kvariti, kvariti — i sada više nema ništa što bi ih moglo popraviti, jer se ljudi samo bore za ono osnovno, svaki dan malo ogorčenije.

Koja je brutalna istina do koje pokušavam doći? Ide ovako. Nećemo doživjeti 2050. Niti blizu toliko.

Sada dobro pogledajte. Mislite li stvarno da će naša civilizacija preživjeti još tri decenije ovoga? Inflacija koja leti u nebo, rastuće nestašice, nenadmašne temperature, smrtonosne vrućine, neuspjele žetve, uništeni sistemi, kontinenti u plamenu, mase koje se okreću ludilu i teokraciji i fašizmu kao rezultat?

Ozbiljno? Još tri desetljeća? Gdje je svako ljeto mnogo gore od ovog?

Budimo realni na trenutak.

 Zašto nećemo doživjeti 2050.?

Zašto biram 2050? To je datum oko kojeg su do sada usredotočeni naši napori u borbi protiv “klimatskih promjena”. Nacije svijeta udružile su se i odabrale 2050. kao datum za postizanje “neto nule”, što znači da je tada planirano uravnotežiti emisije ugljika.

To je lijep cilj. Nije loše. Postoji samo jedan problem. Nećemo doživjeti 2050.

Zašto ne?

Temperatura već raste tako brzo da većina modela nije očekivala da će biti ovako vruće do 2050. Pa koliko će vruće biti 2050.? Zapravo, zaboravite to. 2040. Ne, zaboravite i to. Probajmo…2030. U Evropi smo već na 45 Celzijevih stepeni. 50 stepeni u Aziji. To je nekoliko dana tu i tamo. Ovim tempom? Do 2030. to više nije samo nekoliko dana — to će biti tjedni, a možda i nizovi tjedana. Šta se tada događa?

Puno stvari. Megapožari počinju i ne gase se. Današnji neuspjesi usjeva su još gori.  Kao rezultat svega ovoga, inflacija raste još jače nego sada, a ljudi si ne mogu priuštiti ono osnovno, pa se porezi moraju smanjiti, što znači da se nema više što ulagati u sisteme koji su nam potrebni za borbu protiv svega navedenog.

Zamislite sada 2040. Pandemije, koje su trend, efekt izumiranja – dok se životinje i ljudi sve češće ‘trljaju’ – samo se ubrzavaju. Covid nikada nije prošao. Nastavio je mutirati, a pojavile su se i nove vrste boginja. Zatim su tu i ne-usjevi, nestašice, kvarovi sustava, inflacija. Onda je tu demagogija i fašizam. I povrh svega toga, životinje su sada počele umirati na ozbiljne načine – i tako sve što ovisi o njima također počinje propadati. Ribe nisu tu da čiste rijeke, koje sada teku unatrag, jer more nadire u njih. Kukci nisu tu da ruju tlo. Šta se tada događa?

Kolaps

Problem je ovdje isti. Kolaps se događa brže i jače nego što smo zamišljali. Nego što su modeli rekli da hoće. Onda su stručnjaci koji su poricali da će se to ikada dogoditi rekli da može. Nego što su teorije zamislile da bi trebalo. Tada su opća kulturna očekivanja – još uvijek zaglibljena u poricanju i to-ne-može-se-dogoditi-ovdje-izam – dopustila mogućnost toga.

Najgori mogući scenarij nastavlja se ostvarivati. To je zato što nismo civilizacija koja živi prema načelu predostrožnosti: nadaj se najboljem, možda, ali planiraj najgore. Nemamo nikakav osnovni plan za nepredviđene situacije, ako stvari stvarno postanu tako loše. Jer to loše je egzistencijalno. Imati nešto u ormaru. Sačuvati nešto za crne dane.

Napori cijele naše civilizacije u borbi protiv Događaja koji će zauvijek definisati istoriju – Izumiranja, šestog u dubokoj istoriji, posljednje je bilo u Permu, koje je izbrisalo 96%posto svih morskih vrsta – svode se, do sada, samo na ovo. Ostvarimo neto nulu do 2050., ljudi!! Nije dovoljno. Nije ni dovoljno brzo. Nećemo doživjeti 2050. Ono što će ostati do 2050. je pušeća ruševina onoga što je nekoć bila civilizacija, opustošena pandemijama, spaljena megapožarima, očajnički tražeći spas u teokraciji i vodeći gorke ratove, fašizam koji se sukobljava sa susjedima međusobno se hvatajući za gušu, kao u Americi, predmetu razbijenih sustava i institucija, samo sjećanjem na jednu civilizaciju.

U tom trenutku – mnogo prije toga, zapravo, vjerovatno ponekad oko sredine 2030-ih – naša civilizacija uopšte neće moći pružiti ono osnovno. Hronične nestašice svega, od hrane do vode, lijekova i električne energije bit će normalne, kao i svi učinci takvih nestašica, od inflacije preko političke nestabilnosti do kolapsa društvenih veza i povjerenja.

Mi smo civilizacija koja se upravo sada bori osigurati ono osnovno. Definitivno nećemo doživjeti 2050.

Nikada nismo doživjeli ništa slično u 300.000 godina koliko postojimo, jer se posljednji put dogodilo prije 65 miliona godina. Izumiranje će rascijepiti vrijeme, oblikovati politiku i definisati kulturu zauvijek, nakon nas. Naše potomstvo će nas vidjeti onako kako mi gledamo na ljude iz kamenog doba, ili možda srednjovjekovne vrste – zašto nisu ništa učinili, pitat će se? Zašto su sjedili zalijepljeni za glupe Marvelove filmove i raspravljali o zamjenicama i dopuštali demagozima da žrtvuju i mrze… dok je njihov planet umirao?

Ovo što radimo je nedovoljno. Ne morate previše razmišljati o tome. Naši napori su samo po sebi neadekvatni. Stvari su sada toliko loše. Samo naprijed, razmislite o 2025. I zadrhtite. Većina nas ne može ni zamisliti svijet 2030. ili 2040. Hoće li ga uopše biti? Šta će ostati od ovoga što smo nekada zvali civilizacijom?

 Mijenjajmo se ako mislimo preživjeti

Svi znamo što treba učiniti. Ono što nedostaje je volja. Ljevica je previše zauzeta raspravama o zamjenicama da bi brinula o sudbini života na planetu. Centar je previše zauzet bivajući prestravljen desnicom – i previše zauzet smijanjem ljevici – da bi podigao prst da spasi mnogo toga. Desnica je u međuvremenu shvatila da je traženje žrtvenog jarca ranjivih skupina čarolija koja očarava radničku klasu čak učinkovitije od Marvelovih superheroja u glupim odijelima. I tako ne idemo nigdje. Gledajući sve to, mladi su u stanju paralitičkog šoka, izgašeni i sagorjeli.

Nije dovoljno dobro.

Svi bi trebali razumjeti. Nećemo doživjeti 2050. Sve dok se ne promijenimo. Zahtijevaj bolje. Mijenjamo vlastita društva, navike, stavove, očekivanja. Transformirajte naše društvene ugovore, ekonomije i politike. Prestanite previše razmišljati, skrivati ​​se, raspravljati i učinite to. Počnite raditi ono što svi znamo  šta treba učiniti – naravno, postoji nekoliko luđaka koji će i dalje “raspravljati” o tome. Ali mi ostali znamo.

Sad ili nikad, prijatelji moji. (Najportal)