Pratite nas

Sudbine

Slobodan Mitrović jači od teretnjaka: VOZ GA GURAO 200 METARA, A ON BEZ OGREBOTINE

Published

on

Odjednom je samo nešto grunulo u moj auto, pojas je pukao i bacilo me na sjedište suvozača. Nemam pojma koliko je sve to trajalo, znam da sam na manje od pet centimetara od moje glave vidio branik lokomotive. Izašao sam iz kola i shvatio da me udario teretni voz.

To priča Slobodan Mitrović (67) iz Banje Koviljače vozač mercedesa u koji je na pružnom prelazu u lozničkom selu Kozjak u subotu, oko šest uveče, udario teretnjak.

Mitrović je u subotu, za svaki slučaj, zadržan u lozničkom ZC na posmatranju, kaže da se osjeća dobro i da nema ni najmanju ogrebotinu. Za volanom je od 18 godine, vozio je kamione, taksirao dvadeset i nešto godina i nikada nije napravio nijedan prekršaj, niti je imao problema u saobraćaju. Važi za opreznog vozača koji poštuje propise, i svi koji ga znaju ne mogu da vjeruju da se njemu desi nešto ovako.

„Krenuo sam po suprugu, ispred pružnog prelaza prebacio u drugu i zaustavio se. Pogledao desno, a onda se iz suprotnog pravca pojavljuju tri vozila i prvo je imalo duga svjetla. Potpuno me zaslijepio i kada sam pogledao lijevo, u pravcu odakle je voz stigao, nisam vidio ništa. Moj prozor nije bio potpuno zatvoren i nisam ni čuo ništa. Dobro i vidim i čujem.

Voz nije svirao, čuo bih ga. Ubacio sam u međuvremenu u prvu, krenuo i onda se desilo to što se esilo. Udarac, škripa, završio sam na sjedištu suvozača, a desni branik lokomotive u mojim kolima.

Kada se voz zaustavio izašao sam iz auta. Čujem ljude viču ‘‘Je li živ’‘, kažem im stanite, dobro sam. Onda se vratim do kola, po dokumenta, sjednem na desno sjedište, lijevo je puno stakla. Vidim da nigdje nisam ni ogreban.

Izvadio sam telefon da slikam, ljudi oko mene pitaju šta to radim. Pogledam, a put na kome sam bio nekoliko sekundi ranije daleko, kažu da me je po šinama voz gurao 200 metara. Nemam pojma koliko je sve trajalo od udarca dok nisam izašao iz kola, onoliko koliko vozu treba da se zaustavi. Dobro sam, ništa me ne boli – ispričao je nekoliko sati poslije sudara sa teretnjakom Slobodan.

Htio je odmah da pozove nekoga da ga vozi kući, ali je stigla Hitna pomoć koju je neko u međuvremenu zvao pa je morao sa njima. Do bolnice je stigao sjedeći. Njegov sin Saša kaže da je Slobodan vozač koji striktno poštuje propise i bezbjednost mu je na prvom mjestu.

„Cijeli život je za volanom i uvijek vozi po PS-u. Kad naiđe i na prelaz sa podignutom rampom uvijek stane i stalno govori ‘‘vjerujem samo svojim očima’‘. Ne pada mu na pamet da krši ijedan propis i svima je nevjerovatno da se ovako nešto dogodi njemu. Ako okusi kap alkohola neće za volan. Takav je. Stao je pred pružni prelaz, ali eto desilo se,važno je da je živ i zdrav – kaže Saša.

Ovo nije prvi put da se dešavaju ovakve stvari na tom pružnom prelazu u Kozjaku koji nema rampu, ali je propisno obilježen. Mještani tvrde da se slični događaji jedino mogu spriječiti postavljanje rampe jer nisu svi kao Slobodan. Jači od teretnjaka. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending