Smrt najboljeg prijatelja: ZAŠTO JE NEPREBOLNA SMRT PSA?

Kada oni koji nikada nisu imali kućnog ljubimca sretnu nekoga kome je pas uginuo, obično pomisle da je njegov bol “pretjeran” jer to je ipak samo bila životinja. Oni koji su bili u ulozi ožalošćenog, znaju da to nikada nije “samo životinja”.

Istraživanja su potvrdila da je smrt psa bukvalno u svakom smislu uporediva sa gubitkom voljenih ljudi.

Nažalost, kulturološki to i dalje nije prihvaćeno. Nema oproštaja, sahrane, samo smrt u najsirovijem izdanju. U javnosti se očekuje da ožalošćeni vlasnici funkcionišu kao da se ništa nije desilo, a često osjećaju i neprijatnost ako se pred drugima slome od bola.

Kada bi ljudi shvatili koliko je jaka i intenzivna veza između ljudi i njihovih pasa, bol bi vjerovatno postao prihvatljiviji, a ožalošćeni bi mogli da prođu kroz logične korake oporavka.

Možda je jedan od razloga što nam veza sa kućnim ljubimcem donosi više radosti od međuljudskih odnosa – bezuslovna povratna reakcija u kojoj nikada nema kritike. Kako jedna izreka kaže:

“Želim da postanem osoba za koju moj pas misli da jesam.”

Naša jaka veza sa psima je otkrivena i u istraživaju “zamjene imena”. Do zamjene imena dolazi kada nekoga nazovete pogrešnim imenom, na primjer roditelj jedno dijete nazove imenom drugog djeteta.

Ispostavilo se da se ime psa takođe miješa sa imenima članova porodice, što ukazuje da ih zaista doživljavamo kao porodicu. Kada sve to uzmemo u obzir, nije čudno što nam toliko nedostaju kada ih više nema.

Psiholog Džuli Akselrod kaže da je smrt psa toliko bolna jer vlasnik ne gubi samo psa. On gubi izvor bezuslovne ljubavi, najvažnijeg kompanjona koji mu pruža sigurnost i osjećaj prijatnosti.

Poslije smrti psa mnogi vlasnici nesvjesno i dalje uzvikuju komande i zvukove koje su nekada upućivali svojim četvoronožnim prijateljima. To se dešava neporedno poslije gubitka, posebno ljudima koji su maksimalno bili vezani za svoje ljubimce.

I iako smo ih viđali svaki dan, zavisili su od nas, prilagodili smo svoje živote njihovim potrebama, dobijali i davali toliko ljubavi – javna ožalošćenost kada uginu, društveno i dalje nije prihvatljiva.

A nauka je 2015. dokazala da kada se čovjek zagleda duboko u oči psa, oboje i pas i čovjek pojačano luče oksitocin. Hormon koji zovu hormonom ljubavi reguliše društvene interakcije. Luči se kada se ljudi gledaju direktno u oči i kada roditelji gledaju u oči svoje tek rođene djece.

Kada čovjek umre, tu je čitav tim ljudi koji se brinu o sahrani, kremaciji, svim birokratskim detaljima. Tu su drugi ljudi koji vam pomažu da sve to izgurate.
Kada ugine pas, sami ste. U zemljama na Balkanu ne možete da sahranite svog ljubimca na legalan način, pa je još teže. Sa ljubimcima je tu i trenutak u kom odlučujete da li ćete ga uspavati i kada. Iako je često medicinski opravdana i olakšava bolne posljednje dane psu, takva odluka mnogim ljudima donosi ogromnu grižu savjesit.

– Pošto im ljubimci izdahnu, 99 odsto ljudi kažu u nekoj formi da im je to palo teže nego gubitak mame ili bake – rekao je Dani Mekveti, veterinar.
Važno je da znate da niste sami, i da imate pravo na svaki nalet bola i neopisive tuge koju osjećate. (Naj portal/ Foto:Profimedia)

PROČITAJTE I OVO

https://najportal.ba/nigdje-bez-gazde-pogledajte-kako-uzivaju-dok-skacu-sa-stijene-u-more/