Prvi koraci koje je Rizo Hamidović kao pjevač, po amaterskim priredbama, pravio u muzici do prvih snimljenih audio i video projekata te kasnije turneja, koncerta i drugih nastupa širili su njegova krila koja su ga nosila uzlaznom linijom ka estradnom vrhu. Evergrini sandžačke pesme, evergrini narodne muzike koji otvaraju srca publike pred kojom je dovoljno da se samo pojavi i sa prvim taktovima pjesama nastaje delirij. Publika zajedno sa njim pjeva, identifikuje se sa hitovima.

Mnogo je albuma i više singl ploča iza njega, a melodije “Rodnom kraju, rodnom zavičaju”, “Dugo te dugo očekujem”, “Sad mi trebaš”, “Čudna žena biješe Vera”, “Evo ti ruka ciganko”, “Kapetan potonulog broda”, “Eh da je meni”, “Ne znam ja”, “Varalica”, “Moliću Boga”, sve pjesme sa njegovog albuma “Lafica” i sa drugih albuma pečat su vlastitog stila i dopadljive interpretacije vrijedne poštovanja.

Kolege muzičari nerado pristaju biti u njegovoj pratnji na koncertima. Znaju, gde je Rizo, tu je posla preko glave. Pjevanje i svirka do iznemoglosti, sve dok publika traži.

Nerado govori za medije. Šeretski kaže:

„Sve što imam reći govorim na pozornici pjesmom.

Jedan je od onih koji je, poodavno, zaslužio emisiju na državnoj televiziji, ali tamo ga nema. Zašto?

„Niko me ne zove. Možda zbog mog sandžačkog porijekla ili se možda plaše da moje interpretacije nisu bliske sevdalinci, kaže Rizo Hamidović.

Ja volim pjesme koje imaju miris Bosne. Istina, kada sam svojevremeno pjevao sevdalinke, pojedini urednici na televiziji to nisu smjeli slušati a kamo li puštati u eter. Radije su u programe dovodili pjevače iz Beograda. Bilo bi me u njihovim emisijama da sam im bio blizak po kumstvu ili po džepu. Meni šminka ne treba.

Ono što se “kupuje” novcem ili ličnim poznanstvom i nema prođu na tržištu. Mnogi su privatizovali svoje funkcije u medijima, u organizacionim odborima festivala i misle da su samo prave stvari oni poslovi koje oni rade. Zaslijepljeni vlastitom zaradom ne primjećuju koliko štete nanose kućama u kojima rade, a bogami i celokupnoj bosanskohercegovačkoj kulturi. Uzmite, na primjer, nekoliko posljednjih festivala narodne muzike. Pamtite li i jednu pjesmu koja je nakon njih ušla u uho slušalaca. Malo ih je, ili gotovo nikako, što dovoljno govori o njihovom kvalitetu. Jedna, “Jablani se povijaju”, i nakon nekoliko desetina godina, još se pamti i pjeva. (Naj portal/E.Mu)