Pratite nas

Sudbine

Dina Sanichar – divlje indijsko dijete: ODGOJILI GA VUKOVI, NIJE MOGAO BEZ CIGARETA I SIROVOG MESA

Published

on

Vjeruje se da je Dina Sanicgar bila Kiplingova inspiracija za slavni dječji lik “Mowgli”, iz njegove sjajne kreacije “Knjiga o džungli”

Šta nas čini ljudima? Da li smo rođeni takvi ili nas je civilizacija prisilila da potisnemo i odbacimo svoje životinjske nagone? Šta se desi kada odbacimo taj dodir civilizacije i ljudskog odgoja?

Kroz istoriju se mogu pronaći razne priče o tzv. divljim ljudima koji bi mogli dati odgovore na ova pitanja. To su ljudi koji su iz bilo kojeg razloga odrasli bez ljudskog kontakta, u nekim slučajevima odgojeni od strane divljih životinja, i čini se da su odbacili sve karakteristike ponašanja koje čine čovjeka.

Jedan od najpoznatijih slučajeva divljeg djeteta dolazi nam iz Indije, a radi se o priči koja nudi intrigantan uvid u život osobe koja je odrasla izvan svijeta ljudi i civilizacije.

 Dječak iz pećine

U februaru 1867. godine grupa lovaca probijala se kroz gustu džunglu u Bulandshahru, Uttar Pradesh, Idnija, gdje su špijunirali i pratili čopor vukova koji je ulazio u pećinu ispred njih. S obzirom da je ovo područje u to vrijeme bilo zahvaćeno napadima vukova, lovci su ovo vidjeli kao priliku da istrijebe nekoliko opakih stvorenja.

Skovali su plan i zapalili vatru, te dimom natjerali vukove iz pećine gdje su ih jednog  po jednog ustrijelili puškama. Baš kada su pomislili da su ubili sve vukove, u mraku pećine su čuli kako neko stvorenje kašlje i reži negdje u dubini mraka. Iz dima umjesto vuka se pojavila ljudska figura, tačnije dječaka ne starijeg od šest godina . Trčao je na sve četiri i režao na lovce poput prave zvijeri.

Tako je započela prilično čudna priča o Dini Sanicharu, “dječaku vuku”.

Cvilio, režao, urlao

U početku se dječaku nije moglo prići jer je bio jednako bijesan kao i vukovi koji su ubijeni. Grizao je prema svakome ko mu se pokušao približiti, a pokupili su ga tek kada je iscrpljen i od žalosti zabio glavu u krzno jednog od ubijenih vukova gorko plačući.

Čak i tada, dječak se opirao, ali su ga lovci uspjeli savladati i odvesti u sirotište Sikandra, u gradu Agri, gdje je dobio ime Dina Sanichar, (“Sanichar” znači “nedjelja”, jer je to dan kada su ga doveli).

Smjestili su ga u sobu, ali se brzo vidjelo da nije riječ o običnom dječaku koji se izgubio u džungli. Ne samo da je hodao četveronoške gdje god je išao, već se činilo da uopšte ne razumije ljudski jezik. Komunicirao je režanjem, gunđanjem, urlanjem, ili cviljenjem. Brzo je zaključeno da je Dina ostao bez roditelja u džungli gdje je sa vukovima stvorio nevjerovatnu vezu i postao dio njihove porodice, odnosno čopora.

 Zavijao od tuge

Sirotište je učinilo sve što je moglo za Sanichar, ali su morali napraviti posebne prilagodbe u svom uobičajenom načinu rada. Kao prvo, dječak je isprva apsolutno odbijao da bude obučen, otkidajući odjeću sa tijela kad god bi ga obukli. Takođe nije jeo ništa osim sirovog mesa, odbijajući svu drugu hranu koja mu se nudila, grickao je kosti i nije pokazivao apsolutno nikakve znakove normalnog emocionalnog izraza, poput npr. smijeha.

Koliko god se trudili, misionari u sirotištu nisu mogli naučiti Sanichara da govori, a on nije mogao shvatiti ni najjednostavnije riječi, iako je pokazivao znakove inteligencije izvan okvira običnog vuka, pa je čak počeo piti i iz čaše.

Otac Erhardt, misionar u sirotištu, rekao je za njega: “Iako je nesumljivo pagal (imbecilan), ipak pokazuje znakove razuma, a ponekad i pravu lukavost”.

Iako je s vremenom postao manje agresivan i poslušniji, Sanichar nije pokazao nikakvu spremnost da uspostavi vezu sa bilo kim u sirotištu.  Zapravo, jedini put kada je pokazao vezu sa drugim ljudskim bićem je kada je u sirotište dovedeno još jedno divlje dijete poput njega, isto tako “životinjsko” kao i on.

Ovo dvoje divlje djece se brzo sprijateljilo, noću bi ležali jedno pored drugog, igrali bi se četveronoške, a Sanichar je čak svog divljeg prijatelja naučio kako koristiti čašu.

Kada je njegov prijatelj tragično preminuo iz nepoznatih razloga, Sanichar je navodno proveo duge dane zavijajući od tuge, i prvi put je pokazao bilo kakvu emociju osim bijesa i straha.

 Volio cigarete

Misionari su nastavili pokušavati naučiti ovog dječaka kako da bude čovjek, ali napredak je bio spor ili nikakav. Na kraju su ga u određenoj mjeri naučili ljudskom ponašanju , poput hranjenja iz tanjira sa priborom, i uspjeli su ga natjerati da nosi odjeću i hoda uspravno, iako mu je to bilo vidno neugodno i imao je poteškoća da se sam obuče.

U skoro 20 godina koliko je proveo u sirotištu među ljudima, Sanichar je tek nekoliko puta prihvatio kuhano meso, a nikada nije mogao pisati, govoriti ili čitati, iako je pokazao rudimentarno poznavanje nekih jednostavnih riječi i izraza.

Bizarno, jedina ljudska navika koju je rado prihvatao bilo je pušenje, a za Sanichara se znalo da je bio veliki ljubitelj cigareta, što ga je vjerovatno ubrzalo put do ranog groba jer je 1895. godine umro od tuberkuloze. (Najportal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending