Pratite nas

Sudbine

I najmlađi u porodici Hadžihajdići ostao vjeran obućarskom zanatu: NE MOGU SVI BITI DIREKTORI, NEGO MORA BITI I „ŠUSTER“

Published

on

Stari zanati danas su skoro pred izumiranjem, a neki od njih su posve nestali, jer kod mladih ne postoji interesovanje da nastave tradiciju staru stotinama godina. Međutim, da, ipak, postoje i drugačiji primjeri pokazuje priča o porodici Hadžihajdić iz BIjeljine, koja se kroz tri generacije, tokom skoro sedam decenija, bavi popravkom obuće i kožne galanterije.

Miris kože, ljepila, lagano brujanje mašine, sitni ekseri, guma i plastika dio su svakodnevice majstora Afana i njegovog sina Mirze, koji u njihovoj zanatsko-obućarskoj radnji ,,Šuster” u Bijeljini, vrijedno rade od jutra do mraka.

Afan Hadžihajdić, za ,,Semberija info“ kaže da je sve počelo još davne 1957. godine, kada je njegov otac Faik zaršio obućarski zanat i počeo da se bavi ovim poslom.

„Još kao dijete, sa sedam godina, počeo sam pomagati ocu u radnji. Uporedo sam išao i u školu, završio sam Ekonomsku školu, nakon koje sam završio i Višu PTT školu u Sarajevu. Jedno kraće vrijeme, prije rata, sam radio u pošti, ali sam proveo i pet godina u bivšem bijeljinskom ,,Zenitu”, gdje sam savladao rad u obućarskoj industriji i sa dvadeseti i četiri godine, postao glavni majstor. Međutim, početkom rata, kada sam ostao bez posla u pošti, vratio sam se u radnju kod oca, gdje smo zajedno radili sve do1997. godine, kada se zdravstveno stanje oca naglo pogoršalo i kada je on morao prestati da radi”, prisjeća se Afan i kaže da je te godine preveo obućarsku radnju na sebe i u potpunosti preuzeo posao.

Afan kaže da se od obućarskog zanata može solidno živjeti, ali se mora mnogo raditi i smatra da će obućarski zanat preživjeti, uprkos svemu.

-Jedno vrijeme, dolaskom kineskih radnji na naše tržište i pojavom jeftine obuće, skoro da nismo imali ništa ni popravljati, jer kada se uzme u obzir cijena popravke u odnosu na cijenu obuće, to je onda postajalo besmisleno. Međutim, uprkos nezavidnoj socio-ekonomskoj sitaciji u zemlji, ljudi su ponovo počeli kupovati kvalitetniju obuću”, objašnjava majstor Afan i dodaje da nema pravila kada je riječ o količini posla.

„Posla jednako imamo i zimi i ljeti. Zimi se rade popravke na zimskoj obući, dok tokom ljeta popravljamo patike, na kojima je popravka i znatno zahtjevnija”, ističe majstor Afan.

Kada je riječ o iskustvu sa mušterijama, kaže da se većini njih uvijek žuri, međutim, kako tvrdi, ima slučajeva i da potpuno zaborave doći po svoju obuću.

!Ima obuće koja kod nas stoji i po dvije godine. Nemam dovoljno prostora da bih cipele čuvao godinama, pa poslije nekog dužeg vremena, ako niko nije došao po njih, moramo ih baciti”, kaže Afan Hadžihajdić.

On je svoje bogato znanje i iskustvo u obućarskom zanatu prenio svom sinu Mirzi, koji već sedamnaest godina radi zajedno sa njim.

„Obućarski zanat sam zavolio još kao dijete. Da je kojim slučajem u Bijeljini postojao obućarski zanat, to bih i upisao, ali sam završio Srednju elektrotehničku školu, pa sam se u međuvremenu prekfalifikovao za obućara. To je naša porodična tradicija, ja sam već treća generacija, a ja imam dva sina, pa se nadam da će bar jedan od njih, nastaviti tradiciju”, počinje Mirza svoju priču za ,,Semberija info’’ i naglašava da obućarski posao kao posao, ako se voli nije težak, dok sam kontakt sa mušterijama nekada traži dosta strpljenja.

„Jutros se baš desilo da je u radnju ušao čovjek koji je došao po svoje cipele, ali kaže da je automobil ostavio na cesti i da mu trebaju odmah, a kako da ja od mnoštva cipela u radnji, u trenutku nađem njegove cipele”, priča Mirza i dodaje da je on prema svojim klijentima uvijek nasmijan i ljubazan, što nam je potvrdilo i par njih koje smo zatekli u radnji.

Na naše pitanje da li je sin u zanatskim vještinama nadmašio oca, majstor Afan nam je odgovorio da jeste, jer je Mirza u radnju uveo i neke nove djelatnosti poput izrade ključeva.

„U početku smo samo radili obične ključeve, ali sada sam ponudu obogatio i izradom auto-kodiranih ključeva i njihovom popravkom. U svakom poslu, pa i u ovom, potrebno je ići u korak sa savremenim tehnologijama”, rekao je na kraju ovog razgovora Mirza Hadžihajdić, a mladima poručio da je potrebno da se malo više okrenu ka učenju zanata, jer ne mogu, kako kaže svi biti direktori.

„Lijepo je kada se nešto stvara sopstvenim rukama, a zanati postaju i sve cjenjeniji i sve više, zlata vrijede’’, poručuje na kraju ovaj mladi, a vrlo iskusni majstor svog zanata. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending