Pratite nas

Sudbine

I najmlađi u porodici Hadžihajdići ostao vjeran obućarskom zanatu: NE MOGU SVI BITI DIREKTORI, NEGO MORA BITI I „ŠUSTER“

Published

on

Stari zanati danas su skoro pred izumiranjem, a neki od njih su posve nestali, jer kod mladih ne postoji interesovanje da nastave tradiciju staru stotinama godina. Međutim, da, ipak, postoje i drugačiji primjeri pokazuje priča o porodici Hadžihajdić iz BIjeljine, koja se kroz tri generacije, tokom skoro sedam decenija, bavi popravkom obuće i kožne galanterije.

Miris kože, ljepila, lagano brujanje mašine, sitni ekseri, guma i plastika dio su svakodnevice majstora Afana i njegovog sina Mirze, koji u njihovoj zanatsko-obućarskoj radnji ,,Šuster” u Bijeljini, vrijedno rade od jutra do mraka.

Afan Hadžihajdić, za ,,Semberija info“ kaže da je sve počelo još davne 1957. godine, kada je njegov otac Faik zaršio obućarski zanat i počeo da se bavi ovim poslom.

„Još kao dijete, sa sedam godina, počeo sam pomagati ocu u radnji. Uporedo sam išao i u školu, završio sam Ekonomsku školu, nakon koje sam završio i Višu PTT školu u Sarajevu. Jedno kraće vrijeme, prije rata, sam radio u pošti, ali sam proveo i pet godina u bivšem bijeljinskom ,,Zenitu”, gdje sam savladao rad u obućarskoj industriji i sa dvadeseti i četiri godine, postao glavni majstor. Međutim, početkom rata, kada sam ostao bez posla u pošti, vratio sam se u radnju kod oca, gdje smo zajedno radili sve do1997. godine, kada se zdravstveno stanje oca naglo pogoršalo i kada je on morao prestati da radi”, prisjeća se Afan i kaže da je te godine preveo obućarsku radnju na sebe i u potpunosti preuzeo posao.

Afan kaže da se od obućarskog zanata može solidno živjeti, ali se mora mnogo raditi i smatra da će obućarski zanat preživjeti, uprkos svemu.

-Jedno vrijeme, dolaskom kineskih radnji na naše tržište i pojavom jeftine obuće, skoro da nismo imali ništa ni popravljati, jer kada se uzme u obzir cijena popravke u odnosu na cijenu obuće, to je onda postajalo besmisleno. Međutim, uprkos nezavidnoj socio-ekonomskoj sitaciji u zemlji, ljudi su ponovo počeli kupovati kvalitetniju obuću”, objašnjava majstor Afan i dodaje da nema pravila kada je riječ o količini posla.

„Posla jednako imamo i zimi i ljeti. Zimi se rade popravke na zimskoj obući, dok tokom ljeta popravljamo patike, na kojima je popravka i znatno zahtjevnija”, ističe majstor Afan.

Kada je riječ o iskustvu sa mušterijama, kaže da se većini njih uvijek žuri, međutim, kako tvrdi, ima slučajeva i da potpuno zaborave doći po svoju obuću.

!Ima obuće koja kod nas stoji i po dvije godine. Nemam dovoljno prostora da bih cipele čuvao godinama, pa poslije nekog dužeg vremena, ako niko nije došao po njih, moramo ih baciti”, kaže Afan Hadžihajdić.

On je svoje bogato znanje i iskustvo u obućarskom zanatu prenio svom sinu Mirzi, koji već sedamnaest godina radi zajedno sa njim.

„Obućarski zanat sam zavolio još kao dijete. Da je kojim slučajem u Bijeljini postojao obućarski zanat, to bih i upisao, ali sam završio Srednju elektrotehničku školu, pa sam se u međuvremenu prekfalifikovao za obućara. To je naša porodična tradicija, ja sam već treća generacija, a ja imam dva sina, pa se nadam da će bar jedan od njih, nastaviti tradiciju”, počinje Mirza svoju priču za ,,Semberija info’’ i naglašava da obućarski posao kao posao, ako se voli nije težak, dok sam kontakt sa mušterijama nekada traži dosta strpljenja.

„Jutros se baš desilo da je u radnju ušao čovjek koji je došao po svoje cipele, ali kaže da je automobil ostavio na cesti i da mu trebaju odmah, a kako da ja od mnoštva cipela u radnji, u trenutku nađem njegove cipele”, priča Mirza i dodaje da je on prema svojim klijentima uvijek nasmijan i ljubazan, što nam je potvrdilo i par njih koje smo zatekli u radnji.

Na naše pitanje da li je sin u zanatskim vještinama nadmašio oca, majstor Afan nam je odgovorio da jeste, jer je Mirza u radnju uveo i neke nove djelatnosti poput izrade ključeva.

„U početku smo samo radili obične ključeve, ali sada sam ponudu obogatio i izradom auto-kodiranih ključeva i njihovom popravkom. U svakom poslu, pa i u ovom, potrebno je ići u korak sa savremenim tehnologijama”, rekao je na kraju ovog razgovora Mirza Hadžihajdić, a mladima poručio da je potrebno da se malo više okrenu ka učenju zanata, jer ne mogu, kako kaže svi biti direktori.

„Lijepo je kada se nešto stvara sopstvenim rukama, a zanati postaju i sve cjenjeniji i sve više, zlata vrijede’’, poručuje na kraju ovaj mladi, a vrlo iskusni majstor svog zanata. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending