Pratite nas

Sudbine

IMAM 30 GODINA I AZOSPERMIJU: Ispovijest jednog sportiste koji se plašio da će ga voljena žena ostaviti

Published

on

Broj muškaraca koji imaju problem sa plodnošću skoro da se izjednačio s brojem žena, a uzroci su brojni. Nažalost, muškarci nisu dovoljno informisani i nemaju naviku da jednom godišnje odu kod urologa kako bi provjerili svoje reproduktivne organe i spermogram, isto kao što većina žena jednom godišnje ide kod ginekologa.

Ljekaru se obično javljaju samo kada počne da ih muči neki drugi problem, a kada saznaju da s njihovim spermogramom nešto ozbiljno nije u redu – doživljavaju strašan šok. Upravo to se desilo Beograđaninu, profesionalnom sportisti, koji se u tridesetoj godini suočio sa dijagnozom – azospermije. Ovo je njegova priča…

Do skoro nisam znao šta znači pojam azospermija. Čuo sam na televiziji da pričaju o vantjelesnoj oplodnji i to mi je djelovalo kao nešto daleko i kao nešto što meni nikada neće trebati.

Neka tamo procedura za neke tamo ljude. Sportista sam. Treniram skoro svaki dan. Jedem zdravo, ne pušim i ne konzumiram alkohol. Rekao bih za sebe da živim zdravo. Kad razmišljam o prošlosti, a razmišljam u posljednje vrijeme često, ne sjećam se da sam imao neku povredu, neko zapaljenje ušiju ili nešto slično.

Moja žena i ja smo svega godinu dana u braku. Zabavljali smo se dugo, nekoliko godina. Uvijek smo se čuvali od neželjene trudnoće i čekali pravo vrijeme – neki dobar ugovor za mene i njenu diplomu, njen posao, sigurnost, stabilnost. Po nekom našem dogovoru nakon svega toga slijedi vjenčanje, pa onda i dijete.

Ali jedno po jedno – tako smo često govorili. Planski i bez žurbe. Tako je i bilo.

Poslije par mjeseci pokušavanja njena briga postala je sve jača i jača, meni se činila paranoična. Tješio sam je svaki put kad bi test bio negativan i govorio joj da se dijete ne pravi tek tako i da je potrebno vrijeme, a vremena smo imali.

Međutim, ona strpljenja nije imala i poslije nekih 6-7 mjeseci ona je uvrtila sebi u glavu da nešto nije u redu. Stalno je to ponavljala! Ja se nešto nisam opterećivao, ali kad je počela da navaljuje da uradim spermogram i spermokulturu – nije mi bilo prijatno. Ja sad kao treba da idem tamo da “dam“ uzorak da neko mjeri i broji nešto i to pod kojim uslovima? Potpuno neprirodno i meni lično neprihvatljivo. Pokušavao sam da je odgovorim od te ideje, ali nije išlo. Ja sam ponavljao – imamo vremena, a ona – imamo problem.

Svaki dan mi je ponavljala istu rečenicu. Svaki dan!

I otišao sam, zato što je volim i želim da joj udovoljim, iako mi je bilo neprijatno, a iskreno – nisam više mogao ni da slušam iste priče.
Laboratorija je morala da bude privatna – ne mogu ja tamo po državnim klinikama da čekam redove i da me gledaju čudno! To nikako! Odredio sam dan i datum kada ću to uraditi i nisam se bojao rezultata, bojao sam se medicinskih sestara u laboratoriji i njihovog čudnog pogleda. Protrčao sam kroz laboratoriju. Bukvalno! Skrivao lice da me ne upamte.

Rezultati su, na sreću, poslati na moj imejl. To je još jedna olakšavajuća okolnost kad idete privatno. Kad sam otvorio rezultate nisam bio siguran u šta da gledam. Obilježeno crvenim bojama drečali su neki nalazi. Kopiram to u google i počnem da tražim, da istražujem. I odjednom šok! Hladan znoj nije isti kao poslije treninga. Potpuno je drugačiji. Osjećaj nevjerovatan. Kako čitam sve mi je gore i gore. Čovječe, pa ja nemam spermatozoide!

To je zaključak! I eto ga taj termin i objašnjenje, izletjeli su mi sami bez mnogo pretraživanja – azospermija!
Nisam znao kako da joj kažem. Šta da joj kažem? Kako da joj objasnim? Pa ja imam 30 godina, a ona 25!

Nisam joj ni rekao ništa – zakazao sam odmah istog trena pregled urologa. Imam dobrog druga koji je ljekar ali mi nije padalo na pamet da ga zovem i pitam. Doktorica kod koje sam bio bila je vrlo ljubazna i nekako je toliko hladno prihvatila moje rezultate da sam želio da skočim preko stola i zaurlam, ali sam se suzdžavao. Nije lako kad vam neko saopštava opcije koje imate, a dan prije toga ste mislili da vam je samo potrebno vrijeme i da će se desiti samo treba sačekati.

Pomislio sam i na roditelje – ostaće bez unuka

Lomile su mi se u glavi slike – ljudi sa djecom, ja sam samcijat u parku, ona sa drugim, ja impotentan, operacione sale i mnogo ljekara oko moje glave, lijekovi, moji roditelji bez unuka, komšiluk koji govorka – to su oni gdje ON ne može, usvajanje djece – cijela procedura mi je prošla kroz glavu kao slika, kao tren.

Doktorica je pomenula razne metode, suplemente, vantjelesnu oplodnju, biopsiju, objašnjavala i crtala mi na nekom bijelom papiru. Samo sam blijedo gledao i razmišljao o tome koliko moja žena u stvari želi djecu i da li ću ja uspjeti da joj to omogućim? Da li ću uspjeti da je usrećim onako kako ona želi? Samo to!

Posebno mi je teško bilo da joj kažem, a znao sam da moram i znao sam koliko je ponavljala – nešto nije u redu. Za mene je to bila utakmica koju ne mogu da dobijem. Nesavladiva planina.

Otrčao sam kući i s vrata joj saopštio – imam azospermiju. Ko iz topa.

Kuhala je u tom trenutku i pogledala me blijedo. Čini mi se nije znala šta to u stvari znači. Onda sam počeo da joj objašnjavam, riječ po riječ – bez suza, bez patnje. Onako muški. Jasno i kratko. U njenoj glavi odmah su bila rješenja – idemo na vantjelesnu oplodnju, to nije strašno, riješićemo nekako…

Ni jedan osuđujući pogled. Ni jedna osuđujuća riječ.

I tako smo sada na našem trećem putovanju ka bebi. Imali smo do sada dvije neuspjele vantjelesne oplodnje i mnogo intervencija, lijekova, suplemenata, vitamina, mnogo pitanja i mnogo dilema – mnogo svega što jedan VTO proces nosi, ali ni jednom, niti jedan put, nisam osjetio da ne želi sve to sa mnom. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending