Pratite nas

Sudbine

Cijela porodica u biznisu: IZ VISOČKE „SEHARE“ PAPUČE PUTUJU ŠIROM SVIJETA

Published

on

U srcu Bosne i Hercegovine, gdje se susreću bogata historija i duboko usađena tradicija, stoljećima traje umijeće koje je postalo sinonim za izdržljivost, kreativnost i autentičnost – papučarstvo. Vjeruje se da sve dok postoji Bosna i Hercegovina, tako dugo će i zanat papučarstva ostati živ.

Donosimo vam priču o ručno izrađenim papučama koje putuju iz male radionice na visočkom Kraljevcu u svijet, donoseći sa sobom nasljeđe jednog naroda i dušu jednog kraja.

U razgovoru s vlasnikom papučarske radnje “Sehara” Nihadom Zubićem iz Visokog, svjedočili smo ne samo talentu jednog majstora, već i ljubavi prema tradiciji koja se prenosi s generacije na generaciju.

“Moj otac se krenuo ovim baviti 80-tih godina. Mi smo malo pomagali, malo nismo i krenuli smo tako. Od moje majke babo se bavio opancima, u to vrijeme su radili se opanci, i to je tako ostalo. Ja sam prije 5-6 godina se bavim aktivno za rad papuča. Imam sina koji mi pomaže i pretpostavljam, ali ne znam hoće li ili neće, ali daje signale”, kaže za ITV Zemlja i ljudi.

Kako bi pratili savremene trendove kaže kako ima i one koje su moderno izrađene, koje traže mlađe generacije.

“Imamo mi papuče koje radimo za mlađe, imam kćerku koja je mlađa ta generacija i kaže nam trebalo bi ovo, trebalo bi ono i mi radimo to. Ja vama mogu pokazati papuče za mlađe s tim da je naša tradicionalna naša papuča vez. Kupuju je i mladi i stari. Imamo mi papuču i za van, za mlađe, za unutra, krznenu… sve su to papuče za generacije što se kaže od 7 do 77.”

Njegove ručno izrađene papuče nisu samo obuća; one su čuvari priča i baštine. Nihadova strast i vještina prepoznate su širom svijeta, jer cijeli svijet je naučio cijeniti ovu posebnu vrstu umijeća.

U njegovoj radionici uglavnom nastaju papuče, muške papuče, ženske krznene, ženske pape krznene i posebne baletanke koje možete samo kupiti u ovoj radnji.

Sve to najviše kupuju građani cijele Bosne i Hercegovine ali papuče su slali u Australiju, SAD, Austriju, Njemačku, Norvešku, Dansku, Švedsku…

Uglavnom je najveća potražnja za vez, to je kod njega papuča broj 1.

“U papuči koje radimo je 95 posto koža, radimo vez na plišu. Sve ostalo je koža i džon gumeni. Ovo je papuča vrlo kvalitetna, radi se od najboljeg materijala – kože – pojašnjava Zubić”.

Uz povremeni rad s ocem koji je počeo ovaj zanat 80-tih godina sa opancima, koji su bili cijenjeni u to vrijeme, naučio je zanat i danas radi isti posao uz pomoć sina ali i cijele porodice.

“Otac je započeo ovo sve i još uvijek radi i pomaže. Moja majka isto pokaže, moja žena radi ove perlice, mi to kažemo “diketi se” po starinski. Kćerka je na reklamama, na društvenim mrežama a sin je trenutno u pripremi zbog škole”.

U ovom poslu kaže da izazova uvijek ima i da dok je izazova u poslu to je dobro.

“Ima još po gradu obućara, ima malo više prepodavaca i malo je njih koji proizvode. Za državu šta da kažem? Mi ćemo se boriti, ja nemam gdje drugo, ovo je moj zanat i moj posao i ja ću se boriti”, kazao je za ITV Zemlja i ljudi Nihad Zubić. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending