Dok nas dosta bježi od i sa sela, ima i onih koji odabiru živjeti upravo ondje, bez straha od rada i svega onoga što život u ruralnoj sredini sa sobom nosi. Jedna od onih koja je odabrala biti seoska žena je i Kristina Miletić, inače rođena Sarajka, ali po odabiru – kako se zna našaliti – „seljančica“.

Asfalt i vrevu grada 42-godišnja je Kristina 2009. zamijenila selom vrativši se iz Njemačke – gdje je studirala i radila – u Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Brnjake u općini Kiseljak.

Kako kaže ova požrtvovna samohrana majka dvoje djece – Noela (10) i Lune Lucie (7), na zapadu joj je posebno smetao jako brz tempo života, kao i otuđenost ljudi – znatno se manje vremena provodi s prijateljima i porodicom. A za Kristinu je to, uz snažnu i življenu vjeru u Boga, pokretačka snaga. Jednostavno, ona je, baš poput joj majke Slavice, pravi čovjekoljubac.

„Možda i najveći razlog mog povratka bio je taj što sam željela osnovati svoju obitelj i pružiti djeci djetinjstvo u BiH gdje su vrijednosti još uvijek, Bogu hvala, kako treba. A zašto Brnjaci? – Jer je tako dragi Bog posložio“, ljubazno nam, uz osmijeh, odgovara elokventna sugovornica ugodna glasa.

Progovorivši i o drugim razlozima povratka, osvrnula se i na – svima nam potrebnu – budući da nismo anđeli – hranu:

„Puno sam novaca na zapadu izdvajala za tzv. ‘bio’ hranu koja je također uzgajana s pesticidima, ali u nekoj dopuštenoj količini. To ‘bio’ je samo za savjest, ali ne baš za organizam. U BiH još uvijek imamo mogućnost – ako ne sami uzgojiti, onda kupiti na selu voće, povrće i meso koje i dalje ima okus i miris kako treba.“

„Svašta sijemo i sadimo: luk, češnjak, mrkvu, ciklu, rotkvice, razne vrste salata, kelerabu, pastrnjak, čičoku, krumpir, špinat, blitvu, raštiku, mahunarke, kukuruz, paprike, patlidžan, različite tikve, tikvice, rajčice, začinsko bilje. Također, svake godine obnavljamo sadnice voća.

Imamo maline, kupine, ribizle, aroniju, goji, ogrozd, jagode, različite jabuke, šljive, kruške, breskve, dud, dunje, mušmule, grožđe, lješnjake, a od sljedeće godine očekujemo, ako Bog da, i plodove oraha. Zimnica je najveća radost, kako pripravljanje, tako i gozba i dijeljenje s dragim osobama.

Pravimo tako različite džemove, kompote, pekmeze, sokove od svoga voća i ruža. Tu su također i likeri: orahovac, malina, višnja, kadulja, menta, rozalin, kao i ljekoviti melemi… Različite salate pravimo za zimu – kupus u glavicama se obvezno kiseli za sarmu, a šarena salata na turšiju, paprike, krastavci, pečene roge, ajvar, rajčica zelena. A dosta toga se i zaledi, naročito bobičastog voća za smoothie i vitaminske bombe usred zime“, u dahu nam priča vrijedna Kristina koja je i vrsna kuharica, kako slanih, tako i slatkih specijaliteta, te uživa u kuhanju.

Na pitanje – smatra li kako su seljani i seljanke još uvijek u određenoj mjeri marginalizirani, uzme li se u obzir da kada se nekoga želi uvrijediti, kaže mu se da je „seljak/ seljanka“, odgovara kako smatra da je privilegija danas živjeti na selu. S ponosom kaže da tu živi po osobnom izboru – kao i zahvaljujući svojoj djeci.

„Moji roditelji također su rođeni i odrasli u Sarajevu, na selo smo išli ponekad, najviše u Srednjobosanski kanton odakle su očevi korijeni. No, od tada život se znatno promijenio. Naime, danas i na selima imate internet koji omogućuje apsolutno jednaku informiranost kao i edukaciju, te home office. A vrijeđanje je svakako jedan od najvećih grijeha – ubijanje bez oružja.

Niko od nas ne može birati gdje će se roditi. Ne smatram da bolji ili lošiji ljudi žive i rađaju se na selu, stoga po meni ni tada, a ni sada nema mjesta za marginalizaciju puka koji živi u ruralnim dijelovima. Na zapadu većinom imućni ljudi žive u ruralnim predjelima i imaju kuće, te bježe iz prenatrpanih i onečišćenih gradova“, jasna je Kristina koja svoj život nastoji živjeti prema Božjim pravilima.

Kristina priča i o životu nekad i danas, s posebnim naglaskom na seosku ženu.

„Ogromna je razlika života nekad i sada u svim sferama, a naročito u životu žene na selu. Iz priča svojih baka znam da im tada nije bilo jednostavno jer su imale znatno nižu naobrazbu od svoje braće, nisu ih roditelji podupirali u njihovim snovima niti talentima, bilo je dostatno da mogu biti supruge, majke i raditi u kući i na polju.

Danas, Bogu hvala, nema tih razlika! Žene su obrazovane i sposobne kao i muškarci, što im omogućuje samostalnost i samopouzdanje. Danas žene na selu imaju sva moguća pomagala, kao i one koje žive u gradu“, veli Kristina koja kao glavne prednosti života na selu vidi čist zrak i zdravu hranu.

„Živimo u skladu s prirodom i imamo mogućnost djecu od malih nogu učiti ispravno osnovne stvari. Buđenje uz cvrkut ptica, gdje nema mjesta stresu, obroci i okrjepa u prirodi, počevši od jutarnje kave pa nadalje… Nisu nam potrebni ni fitness centri niti solariji – imamo tjelovježbu i sunčanje na zraku“, uz smijeh će naša sugovornica koja se često „druži“ i s kosilicom, kao i s ostalim alatima – te za nju nema razlike između „muškog i ženskog posla“ – budući da veliko imanje nije lako održavati, a njeno izgleda poput onog iz bajke.

Mišljenja je da je glavni razlog seljenja sa sela i umiranja istog borba za egzistencijom.

„Odnosno, mnogi se sele zbog kraće vožnje do posla/škole i blizine svih drugih institucija. Mnogi pak žele biti u središtu događanja i rado plaćaju visoku cijenu gradskog života.

Osobno me raduje da ima dosta onih poput mene koji se vraćaju na selo ili pak biraju život na selu jer im je važnija kvaliteta, nego kvantiteta. Smatram da današnja motorizacija i internet olakšavaju mnoge stvari i omogućuju nam život u prirodi, a pri tomu nismo odsječeni od grada. Po potrebi smo za 15-ak minuta u svim institucijama, a ne moramo gužvu, buku i smog trpjeti 24/7. Nadam se da će – po uzoru na zapad, jer sve oponašamo – i ovdje još više ljudi spoznati ljepotu i vrijednosti života na selu, te će sela ponovno oživjeti“, iskrena je Kristina. (Naj portal)