Sudbine
Hana Bosanka otvorila dušu: ZBOG PAPIRA SAM SE UDALA ZA STAROG ŠVABU, ALI NISMO NIŠTA RADILI
Hana je imala 50 godina kada je došla u Njemacku i upoznala Nijemca koji je imao 82 godine . Rekao mi je da se moram udati za njega i biti sa njim najmanje 4 godine kako bi dobila Njemacke papire.
“Te 2014. došla sam u Njemačku na tri mjeseca da radim i zaradim sebi đipa , imala sam u Bosni frizeraj i njega zatvorim… Došla sam da radim, da služim nekog čovjeka…”
Kad ja došla, a neka žena služi i mene i njega. Šta je ovo?! Kad sam pošla od kuće, kažem majci daj mi kartu u jednom pravcu, ja se ne vraćam, a majka mi daje pare i kaže: Ne znaš na šta ideš tamo, evo da možeš da se vratiš, tamo mnogo lažu”, počinje svoju ispovijest Hana, koja već skoro desetak godina živi i radi Nemačkoj.
Sad se snašla, dobro joj ide, ali početak nije bilo nimalo lak na šta ju je upozoravala i rođena majka koja je u Njemačkoj, kao i Hanin otac, penziju zaradila.
„Zna žena, veli Hana prisjećajući se dolaska u Njemačku i činjenice koliko ju je bilo strah jer nije znala ni jezik, a otišla je tamo potpuno sama u potrazi za poslom.
„Poslije dvije-tri nedjelje odemo u restoran, odvede me ovaj… Neki naš čovjek s Kosova ga držao, priča srpski… Čovjek nas poslužio, sjeo i prevodi mi. Ja malo strah, malo trema, i ovaj meni predloži da mi sredi papire, da me vjenča, al pod uslovom da ja njega služim dok je živ da ga djeca ne daju u dom… A nešto je za*ovnao sa djecom… Kuku, šta će meni familija reći, sve hodže i hadžije, šta će mi reći, a kako drugačije da ostanem u Njemačkoj… Imam 50 godina, kad ću penziju zaradit’ a ovaj mi kaže prihvati… – sjeća se Hana.
„Vidi njega kakav je, a on meni kaže imam svašta nećeš se pokajati veli, a ja kažem šta ja imam od toga, osim papira, a on meni kaže ovako: Oči u oči, interes moj, interes tvoj… Služi me dok sam živ, vjenčaću te, dam ti papire, daću ti sve što imam… Kažem mu ja, u Bosni kredit imam, čovjek mi da na ruke 5.000 i kaže idi u Bosnu i plati to, a meni kredit bio 3.000, dao mi dvije hiljade više…- skeća se Hana.
„Nit je meni bilo do udaje, 50 godina imam, ne treba mi muškarac, šta da radim…. Hajde da iskoristim, da imam neku penziju, materi nije bilo pravo, a otac… Nije me se familija odrekla. Jel sam ga dovodila u Bosnu? Jesam, morala sam, dolazio u Bosnu dole zbog tih papira – veli Hana za Jutjub kanal Auslenderi koji bilježi priče i sudbine gastarbajtera iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije.
Šta su radili i kako su se sporazumijevali
„Nije mi bilo pravo, dolaziš u kuću kod Švabe, ne znaš jezik, ne poznaješ ga, prvo me bilo strah, imala sam svoju sobu, a uveče obavezno zaključam… Bio je težak, tamo su svi teški.. Kaže on meni idi u mesnicu da kupim nešto gotovo za jelo, ja ne znam ništa…. Komšija dolazio i njegova žena pomogli mi oko jezika a on govori drugačije nego oni u Berlinu što pričaju čist njemački, sve nešto haš, hš… Šta me hašaš, mislim se.
Starac od osamdeset i kusur za kog se udala imao je tri odrasla sina a tek kad je umro kod notara se saznala da ima i četvrtog odnekud.
„Kad je on umro, sjeli smo za sto njegova djeca i ja i ja im kažem: Recite ako sam uzela nešto što ne pripada meni, nisu mi ništa uzeli… Iako je imao osamdeset i neku, dosta je bio pokretan, dosta su putovali zajedno.
„Nisam mu bila rob, sve čovjek sam radio, nisam ga ja kupala, on je sam sve to, ja sam doručak, ručak, večeru, operem, opeglam, ali sam ga prvi put okupala kad je umro, a najveći sam strah oduvijek imala od mrtvaca, od mrtvih ljudi.
Ispričala je i da su je nekoliko puta za ovih skoro 10 godina prevarili i poslodavac i kasirka koleginica, ali ih je poslala na sud i to naplatila.
Koliku joj je penziju ostavio?
Čvrsto planira da se 2025. vrati kući u Bosnu jer sad ima penziju, kad se na onu Švabinu doda i njena, biće to dosta. Kaže, 500 eura što joj je ostavio dosta joj, njoj više ne treba, da ima da jede i pije i to je to.
Inače, dodaje, u Njemačkoj imaš dvije penzije – ona ima njegovu i imaće svoju, a penzija će joj sa godinama samo rasti. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON