Sarajevska grupa “Crvena jabuka” postoji više od četiri decenije, a uz njihove pjesme se i veseli i plače. Prepoznatljivi po posebnoj emociji koju prenose na publiku od prvog dana uspjeli su da se odupru najnovijim trendovima u muzici u kojima su osjećanja, čini se, na posljednjem mjestu.

Međutim, ovaj kultni bend, dok su promovisali drugi album, zadesila je ogromna tragedija koja je rastužila, ali ujedinila cijeli region. Bilo je to prije 37 godina, u septembru 1986. godine.

Njihov koncert na mostarskom stadionu “Kantarevac” bio je dugo najavljivan, a trebao je da označi početak ambiciozne turneje mladog sastava. Poklonici njihovog prepoznatljivog muzičkog izraza ispunili su “Kantarevac” do posljednjeg mjesta.
Nažalost, taj koncert “Crvene jabuke” nije održan. Niti će ijedan drugi biti održan u istom sastavu.

Članovi orkestra krenuli su s tri automobila i malim kamionetom s instrumentima iz Sarajeva prema Mostaru u popodnevnim satima. Bas-gitarista Aljoša Buha, pjevač Dražen Ričl Zijo i vozač Zlatko Arslanagić sjeli su u Fiću. Iza njih su u Golfu vozili Dražen Žerić i Darko Jelčić.

Odmah iza Jablanice prema Mostaru Žerić i Jelčić, kao i predstavnici Atlasa iz Zenice, organizatora turneje, u Zastavi 1500 naišli su na veću grupu ljudi okupljenih oko smrskanog Fiće. Nisu imali vremena puno da se obaziru, jer su žurili na koncert.

Nažalost, u tom Fići bili su njihove kolege. Automobil se u oštroj krivini zanio, skrenuo na lijevu stranu i uz žestok prasak sudario s kamionom vršačke registracije. Na mjestu je poginuo basista grupe Aljoša Buha, dok je frontmen i jedan od osnivača grupe Dražen Ričl (zvan Zijo i Para) zadobio teške ozljede. Preminuo je u bolnici 1. oktobra 1986.godine.

“To je bio težak dan. Mi smo već bili na stadionu u Mostaru, bio je pun, a tek oko pola 8 uveče došla je policija. Scena je bila dirljiva, nastao je muk na stadionu, ugasili su muziku, a kako smo mi krenuli prema bolnici u Mostaru, tako je i sa nama krenula sva ta publika. Ispred bolnice bilo je tri, četiri hiljade ljudi”, prisjeća se Žera tragedije koja je Crvenu jabuku zavila u crno.

Istakao je da je povratak na binu bio neopisivo težak.

“Bilo je teško, ali tu je publika sve odradila. Oni su nam pomogli na početku sa pjevanjem. Publika osjeti kad je tebi teško, pa ti pomogne”, ispričao je muzičar.

Uprkos velikom bolu, suzu nije pustio.

“Nisam plakao, muška suza je najteža. Ako ti plačeš, onda svi plaču. Tako da uvijek mislim da muškarac treba da sakrije tu suzu jer je najteža”, smatra Žera.

I podvlači da “Crvena jabuka” nikada nije imala nikakve protekcije.

“Jabuku niko nikada nije mazio i pazio, nijedna vrata nama se nikada nisu otvarala vezom. Sve smo postigli zahvaljujući našoj publici. Crvena jabuka je meni sve i prestaće da postoji tek kada budem ispod zemlje”, rekao je pjevač prije nekoliko godina.

U junu 1989. godine majka Dražena Ričla je smogla snage i progovorila o strašnoj tragediji za magazin “Ćao”:

“Sjećam se, bila je nedjelja prije nesreće. Svi zajedno bili smo na Romaniji, gdje moj brat ima vikendicu. Bilo nam je baš lijepo. Kad smo se vratili, snaha i brat svratili su kod nas na kafu. Tad je Dražen pričao o predstojećoj turneji, o tom drugom albumu. Ja sam zapamtila dobro njegovu rečenicu: ‘Volio bih da se sve ovo odloži.’ Kamo sreće da se ikako moglo odložiti, započela je tada priču.

Čudno joj je bilo Draženovo ponašanje, činilo se kao da je predosjećao nešto.

“Poslije toga, dok smo tako lijepo pričali – jer Dražen je zaista mnogo volio mog brata – moja snaha nam je rekla kako je, još uvijek, interesuje hiromantija (čitanje sa dlana) i da je tu jako uznapredovala. Onda je Dražen strogo pogledao u nju, okrenuo joj dlanove i radoznalo upitao: “Koliko ću ja živjeti?” Ona ga je upozoravala da ne putuje.

Kasnije, kad se kakva slična nesreća dogodi, učini nam se da je sve ovo bilo kao neko predosjećanje, znate…, ispričala je i nastavila:

“Jedna moja komšinica, kasnije mi je to ispričala, vidjela je mog Dražena baš tog nesretnog četvrtka, kad je pošao u Mostar. Sva djeca, koja su bila tu napolju, kao i obično, pošla su za njim, niz stepenice, prema ulici. On je stao, svakoga od njih pomilovao po kosici, i svakom od njih nešto rekao. Kao da se s njima zauvijek opraštao.”

I njoj se nisu svidjela kola kojima su putovali u Mostar.

“Kako sam ja, kao i svaka majka, svaki put znala brinuti kad krene na put, Dražen je uvijek dogovarao prevoz- od kuće. Ako mu ne bi nešto odgovaralo, jednostavno to ne bi ni prihvatio. Ja sam ga baš tada uoči tog njihovog kobnog putovanja, pitala kakva su to kola kojima ide?! Umirio me je riječima: “Zlajin Fića ne valja, ali se ti ništa ne brini; ja i ne idem Zlajinim Fićom, idem sa Žerom, Golfom. Golf je nov, a Žera je dobar šofer. A kako se dogodilo da se i on našao u Zlajinom Fići, ja stvarno ne znam. Moj Dražen je bio čak i jako visok: Ne znam, zaista, kako se uopšte i smjestio u Fiću…

Žera joj je javio za nesreću.

“Kad sam 18. septembra 1986. godine otišla na posao, nisam čak ni slutila što će mi se sve dogoditi. Moj Dražen ostao je da spava. Kad sam se vratila, pročitala sam poruku. Otišla sam do grada da nešto kupim. Samo što sam ušla u kuću, zazvonio je telefon. Bilo je oko 11 uveče. Javio mi se Žera i smušeno rekao: “Teta Elvira, ovdje Žera. Zovem vas iz Mostara.” I sad ja, ne sluteći ništa – da bi moglo neko zlo biti – na to njegovo: “Šta je bilo? Jeste li se to tamo u Mostaru, što posvađali, pa nećete doći kući?”

Nije ni slutila kakve će vijesti čuti.

“Onda je nastupila mala pauza, pa će meni Žera, tiho: “Pa, teta Elvira, jeste li vi čuli za ovu nesreću? Ja se malo štrecnem i kažem mu da nisam ništa čula. Onda on skrušeno i tužno da ga jedva mogu čuti: “Bila je nesreća, Aljoša je poginuo, a Zlaja i Dražen su u Mostaru, u bolnici.”

Odmah se uputila u Mostar, gdje je bio nevjerovatan prizor.

“Mi smo se odmah spremili i otišli u Mostar. Tamo smo bili u četiri sata ujutro. Primila nas je dežurna doktorica, izuzetno dobra žena, koja nam je ponudila i svoj ležaj – da malo odmorimo. Rekla nam je da nije nikad, u svojoj praksi a ni u životu uopšte, to vidjela: “Cijeli Mostar bio je tu. Ljudi su došli da daju krv. Bilo je sigurno jedan sat noću, kad se ta omladina razišla.”

Međutim, nezapamćeno nevrijeme je potpuno poremetilo plan.

„Kad sam ja ušla u sobu da vidim mog Dražena, on nije znao za sebe. Bio je već u intenzivnoj njezi. Zlaja nije bio. Mislim da je već sutradan prebačen kući. Međutim, ja sam ostala u Mostaru. Tada su svi, iz Jabuke, pokazali da su zaista pravi prijatelji i – pomogli su mi kako to samo pravi drugovi mogu. Dražena je trebalo što prije prebaciti na VMA, u Beograd. Tu se Žera puno angažovao. Poslali su helikopter u Mostar. Ja to nikada neću zaboraviti. Bilo je užasno nevrijeme nad Mostarom. Duvao je jak vjetar. Zbog okolnih planina, izgledalo je kao da je stadion Veleža u nekom velikom loncu.”

Helikopter nikako nije mogao da se spusti…

“Čekali smo helikopter spasa. Ja sam njemo gledala u to užasno nebo, i čekala. Međutim, neko je došao i saopštio mi da se helikopter vratio, jer se nije mogao spustiti. Nešto me je bolno probolo u grudima. O, bože! Brzo sam otišla na telefon, jer sam bila u stalnoj vezi sa Žerom, i rekla mu: ‘Žera, dragi, što ćemo? Helikopter se ne može spustiti?!’ Onda je on meni: ‘Znamo mi to već, teta Elvira, ne brinite! Poslali smo već avion!”, prisjećala se, uzdahnula, obrisala suze i tiho nastavila:

“Mi smo, zatim, otišli do aerodroma. Javili smo bolnici da spreme moga Dražena. Kad je avion sletio, mene su čuvali pred aerodromskom zgradom, da ne otrčim pred avion. Vidjela sam samo hitnu pomoć i nosila na kojima je bio moj Dražen, pokriven čaršavom. Moj brat i ljekar, ušli su s njim u avion. Bio je to petak uveče. Ja sam se vratila u Sarajevo.”

Nije bila svjesna koliko je ljudi došlo da isprati Dražena.

“Na sahrani mog Dražena bilo je 10.000 Sarajlija. Ja toga nisam ni bila svjesna. Poslije su mi to pričali, da se satima i satima odlazilo s groblja. Cijelu noć, na hiljade mladih, sjedili su i plakali pored humke mog Dražena. To je moj Dražen zaslužio jer su ga svi zaista neizmjerno voljeli. Mogu vam samo reći: proljeće ga donijelo, jesen ga odnijela. Kratak je bio vijek njegov. Ali, mislim da je – za te svoje godine – postigao mnogo više nego što bi ko drugi za neki duži, dupli život. Život mu je bio stvarno sadržajan”, zaključila je.

Na Draženovom nadgrobnom spomeniku u obliku presječene jabuke uklesan je stih iz jedne od njegovih pjesama:

„Prođe avgust srećo moja, Vrijeme da se rastane Bilo je izgleda previše lijepo Da nam tako ostane.” (Naj portal)