Mnogi misle da je dobrota je vrhunska ljudska osobina, tema razmišljanja najvećih umova. Ona je deklarativno izuzetan kompliment i nije vezana za klasu ni mjesto u društvu. Dobri mogu da budu i pastir i tajkun, uspješni i neuspješni. Kako je onda došlo do poslovice da su „dobar i lud braća“?ot

Dobrota mnogo zna i može, a govori samo osmjehom, rekao je naš nobelovac Ivo Andrić. Da je dobročinstvo jedino blago koje se povećava dijeljenjem smatrao je i italijanski istoričar Čezare Kantu.

Toliko je ispisanih i izgovorenih hvalospjeva na račun dobrote, jedne od najvećih ljudskih vrijednosti i etičkih kategorija. Pa, kako smo onda od onoga da se dobro dobrim vraća spali na dobar i lud su braća? Šta se to dogodilo sa vrlinom nad vrlinama i gdje se izgubila misao da “dobri ljudi svijetle izdaleka poput vrhova Himalaja”?

Činjenje dobrog često se poistovjećuje isključivo sa materijalnim davanjem, što je pogrešno, jer čovjek čovjeku može da pomogne na milion načina. Tako je švajcarski pjesnik Gotfrid Keler govorio da nekoliko dobrih ljudi sobičak uvijek čine toplim, i bez peći, krova i prozora. Jer, spektar manifestovanja ove vrline je širok.

“Da bi ljudi činili dobro, moraju da imaju čime da pomognu drugom. Siromašan ne može da riješi problem siromašnom, ali zato postoje stvari koje se dijeljenjem ne troše. Tako pametan može da pomogne nekome da se edukuje i time ne gubi ništa od svog bogatstva, jer znanje ne može da se potroši. Dobrota se ispoljava i tako što pokazujete čovječnost u odnosu na one koji se od vas razlikuju, a ne tako što, recimo, obožavate svoju naciju, a mrzite sve druge. To se ne može zvati dobrotom”, naveo je sociolog.

Sociolozi tvrde da je malograđanski razmišljati u duhu “činim dobro da bi ti meni činio”. Kada za nekog kažemo da je dobar čovjek, trebalo bi da pred sobom imamo osobu koja je nesebična, ima razumijevanje za druge, tolerantna je, iskrena i znamo da nikog neće zlonamjerno povrijediti. Međutim, sve se češće čuje da se dobro ne isplati ili se čak obije o glavu, jer zlo pobjeđuje i utkano je u sve pore društva.

Živimo u vremenima kada mnogi misle da je lud onaj ko nekome učini dobro. Očigledan je stav da se dobro ne isplati i ne uzvraća.
Naprotiv, često se u životu dešava da od onih koji su od nas primili dobrotu dobijemo nož u leđa. Odatle i dodatna uzrečica da su dobar i glup jedno te isto. Nije rijetko da mudri ljudi, poučeni iskustvima, kriju dobra djela kako ih ne bi svrstali u budale koje je lako nasamariti.

Zlo je zavodljivo, a dobrota skromna i neprimjetna. Problem je samo naizgled složen. Naime, dobrota je lični čin, impuls koji dolazi iz osnove naše ličnosti. Njena najveća vrijednost je da ne očekuje ništa zauzvrat. Dobar čovjek je u miru sam sa sobom i više mu ne treba.

Svjedoci smo da je vrijeme u kome živimo prepuno zla i nepravde. Nije naša sadašnjica ekskluzivna, tako je tokom cijele istorije. Stradaju uglavnom oni koji zaslužuju sve najbolje, a cvjeta talog društva. Toliko je javnih dobročinitelja, humanitarnih organizacija, fondacija i drugih oblika pomoći onima s manje sreće u životu. Slušamo o tome, gledamo i već smo oguglali da dajemo novac za bolesnu djecu, oboljele od teških i rijetkih bolesti, siromašne porodice, ljude bez krova nad glavom… armiji zlosretnih.

Zato se pojam dobrote uglavnom odnosi na materijalno davanje, što je najlakše, ali i najisplativije za lični i javni imidž. Daj nekom novac i spasi dušu. Naravno da se radi o dobrom djelu, ali ovdje dobar i lud nisu braća.

Većini humanitarnih fondacija isplati se pomoć ugroženima jer dobijaju poreske olakšice. Dakle, postoji računica. Nije dobrota pošteđena kalkulacija. Postala je i biznis koji se veoma isplati, a djeluje kao altruizam. Time je njena osnovna svrha – neisplativost, obezvrijeđena. Dobar i lud su braća važi za odnose između čovjeka i čovjeka, kada se dobro ne vraća dobrim, već suprotno.

U svom čuvenom djelu „Pitanja i odgovori“ književnik, filozof i neuropsihijatar dr Vladeta Jerotić veoma se bavio ovim pitanjem. „Treba biti oprezan u činjenju dobrih djela ljudima. Treba biti mudar kome činiš dobro djelo.

Nikad nemoj onom ko bar na neki način nije spreman da ti uzvrati, ne samo adekvatnom količinom dobra koje si mu dao već procijeni ima li u tom čovjeku zahvalnosti. Jer čineći dobro onom ko je nezahvalan, a ti to znaš, odmah u njemu stvaraš neprijatelja. Ne može više da te vidi i u sebi govori: ‘Njemu je lako, on ima, ko zna kako je to stekao…’ Svrstava te u korpus nepoželjnih ljudi u svojoj okolini.“

Tako dolazimo do suštinskog pojma dobrog i ludog kao braće jer nam to govori da onaj kome činimo dobro nije zahvalan. Sve je više javnih ličnosti koje ističu kako su zahvalni – uglavnom bogu – na zdravlju, porodičnoj sreći, uspjehu, novcu i dobrom životu.

Činiti dobro je naš zadatak, ali to se radi samo zbog našeg ličnog zadovoljstva i blaženstva, a blažen je onaj ko sebe ne jede iznutra i ništa ne očekuje zauzvrat. Dobrota je lični čin i isplati se samo onom ko je čini, bez nade za revanš i ikakve koristi za sebe. Ona je čin bez protivusluge!

I na kraju, iako je ova vrijednost degradirana, ne bi trebalo da je se odričemo, niti da prestanemo da je učimo jer je to, kako je tvrdio Sokrat, moguće. Naj portal)