Da nisu svi poslovi za ženu, izreka je koju su mnoge dame opovrgle, pa tako i Jovanka Miljković (54) iz Smedereva. Vulkanizer ili vulkanizerka – svejedno joj je kako je zovu.
Ona je majstorica svog zanata, ali i svog života. Kada joj je sudbina servirala teške izazove, umjesto da se slomi, zavrnula je rukave, i obračunala se, i sa životom i sa sobom. Da muku bude veća u trenutku kada ostaje bez supruga, svoje životne podrške i oslonca, kćerka joj je na studijama, te treba otplatiti studije i zaraditi za goli život. Kako kaže to nije život, već preživljavanje.
Život Jovanki nije dao da bude izbirljiva, kada joj je suprug iznenada preminuo u naslijeđe nezaposlenoj Jovanki ostala je njegova vulkanizerska radionica puna mušterija. Kao žena apsolutno ništa nije znala o tom zanatu, te se nije ni uhvatila mijenjanja guma, već je pokušavala je da zaradi na druge načine. Između ostalog išla je na njivu da kopa, radila kao krojačica, sve je pokušavala, molila ljude da je zaposle, koji su je sažalijevali i obećavali, ali od posla ni traga.
„Trebalo je platiti studije djetetu, put za Beograd, ispite, živjeti. Radila sam šta sam stigla. Kopala, brala i redila voće, čistila kuće – počinje svoju priču o tome kako se uhvatila u koštac sa tugom i preuzela život u svoje ruke.
Priča još i kako ju je suprug često za života znao da kaže da će od te radnje uvijek moći da zaradi za hljeb – što joj je stajalo, kako navodi, u podsvjesti svo vrijeme dok je radila za druge.
Nesvjesno se osvijestila i zatvorila se 20 dana u vulkanizersku radionicu. Tamo je volonterski učila da mijenja gume.
„Ušla sam u radnju. Vidim ima guma, ima felni, materijala. Namontiram gumu – može. Stavim na balanserku – izbalansiram. Znam. Plašila sam se pritegnutih točkova, niskoprofilnih guma, hoću li imati snage ovako sićušna. Sebi sam rekla – ako možeš da radiš da mušterije budu zadovoljne, radićeš. Ako ne, nećeš. Kada sam vidjela da mogu, sve je počelo – kaže Jovanka.
Jovanka je završila školu za krojačicu – modelatora. Umjesto za šivaćom mašinom, gdje kroji haljine iz mašte, Jovanka se našla za mašinom, ali za balansiranje guma. I tako više od pet godina, jer kako kaže zbog svojih leđa, očiju, a i prašine koja izlazi iz mašine nije mogla da radi.
U početku je bilo teško. Kćerka, još studentkinja, pomagala je majci u radnji. Davala joj je Jovanka, lakše gume. Da se ne muči, žensko je, kaže. Ali, kćerka se ubrzo udala, pa je Jovanka ostala sama u kući i radionici.
„Sama svoja majstorica – kroz smijeh govori Jovanka, stalno ponavljajući koliko je sretna što je stare mušterije vratila, a nove dočekivala hrabro.
„Kad dođu nepoznati, misle da ja samo dočekujem mušterije, i traže majstora. Kad kažem da sam ja majstor, pitaju hoću li znati. Nude se da pomognu. Na kraju oduševljeno odlaze, i vraćaju se, jer u ovom poslu najvažniji kvalitet, Ne bi, kažu, dali Jovanku za pet muških vulkanizera, kroz smijeh priča dok popravlja šminku za slikanje.
I kolege su je, nekako, tek odskoro, prihvatile, iako su je u početku gledale ispod oka.
Dok pričamo, prekida nas mušterija. Slušamo kako mu Jovanka znalački objašnjava zbog čega gume valja pumpati azotom, kako su molekuli azota veći od molekula kiseonika, sporije istaču…
„Nikada nisam mislila da ću ovo raditi. Ali, život je čudo. Sada mi je ušlo pod kožu. Koliko god da je teško, posebno za ženu. Nekada uveče samo uspijem da se istruširam i zbogom pameti. Ali, kad na kraju dana prebrojim novac, zadovoljna sam, od ovog posla može lijepo da se živi – ističe majstorica Jovanka za portal žena.rs.
Prije nekoliko dana se vratila sa puta iz Makedonije, a slijedeće nedjelje ide na more. Na zidovima radionice svuda zalijepljene poruke ispisane Jovankinom rukom i ručicama njenih unuka, koji su kako kaže vitamin za njenu dušu.
Na jednom zidu piše:
“Pogrešno ste protumačili. Jaka žena nema mišiće. Ona ima mozak!”
Kada nije u vulkanizerskoj radnji, Jovanka uživa u vremenu provedenom sa unucima i balansira između pneumatika i pelena. (Naj portal)
