Tokom svoje dugogodišnje karijere, Maja Marijana susretala se sa različitim situacijama na svojim nastupima, od onih koje će pamtiti po lijepom do onih koje bi rado zaboravila.

Ona nikada neće zaboraviti nemile scene sa jednog veselja, kada je jedva izvukla živu glavu.

„Nikada neću zaboraviti jednu svadbu, pjevalo je više poznatih pjevača tri dana bez prestanka i na kraju nas niko nije platio. Morali smo da pjevamo non-stop, samo kao malo nešto spavanja, pet, šest, možda sedam sati… Bakšiš?! Kakav bakšiš?! Honorar nismo ni dobili, tri dana smo pjevali za džabe. Mlada i mladoženja su pobjegli iz sela, preko neke njive valjda. Svi smo ostali bez honorara, muzičari i pjevači, desetoro ili dvanaestoro, pobjegli su ljudi – opisala je jednu od najgorih tezgi koje pamti.

„A najgore, naopak neki narod u tom selu, u Srbiji je, ali neću da kažem koje je… Mene je i konobar pod tom šatrom polio vrelom kafom, odjednom, imala sam utisak kao da je namjerno izvrnuo tacnu s kafom sve po meni, ono me peče, ja kažem: „Šta radiš to?“ i neki matori deda isto tu pod šatrom gdje god ja sjednem, on stane i gurne me…

Kolege se dogovore da završimo tu svadbu da krenemo napokon kad smo shvatili da smo izrađeni, seljaci se skupe tu s motkama i kao – ko je nama dozvolio da se pakujemo, ja sam bila s tatom jer sam još išla u srednju školu, pa me otac vozio na nastupe, izbušili su nam gume i mom tati isto, nikad to neću zaboraviti. – prisjeća se Marijana. (Naj portal)