Pratite nas

Sudbine

Bolna ispovijest: DŽONA SU RODITELJI OSTAVILI U BOLNICI JER SE RODIO „RUŽAN“

Published

on

Čovjek rođen sa rijetkim stanjem koje je uticalo na razvoj njegovog lica otkrio je srceparajuću stvarnost za osobe sa facijalnim razlikama. Džono Lankaster je ispričao kako su ga njegovi roditelji – koji su ga se odrekli pri rođenju – odbili drugi put nakon što su ga upoznali kao odraslog. Ovaj 38-godišnjak ima Tričer Kolins sindrom, genetsko stanje koje je značilo da su kosti i tkivo na njegovom licu rasli različitom brzinom.

Biološki roditelji Džona Lankastera su ga napustili u bolnici u kojoj je rođen u oktobru 1984. kada je imao samo 36 sati, a novorođenče je prebačeno u socijalnu zaštitu. Kasnije ga je usvojila Džin Lankaster, koja ga je odgajila. Dok je odrastao, Džono je mrzio svoje lice zbog okrutnog ponašanja drugova iz razreda i stranaca prema njemu. Ali sada model, autor i inspirativni govornik, naučio je da voli ono što ga čini jedinstvenim.

Otvoreno je govorio o svojim borbama i opisao je kako ga je Žan, koji sada ima 81 godina, učinio osobom kakva je danas. Samohrana majka je godinama usvajala i drugu djecu sa smetnjama u razvoju.

„Uvijek mi je govorila da nije mogla da se ne nasmješi kada me je prvi put vidjela i osjetila je trenutnu vezu kada me je držala, rekao je Džono iz Zapadnog Jorkšira za Mail Online.

Dodao je da je oduvijek znao da je usvojen dok je odrastao, čak je svake godine pravio žurku 18. maja za proslavu dana kada je usvojen. Ali kada je došao u 20. godine, Džono kaže za sebe da je “na stvarno dobrom mjestu u životu” i počeo je prirodno da razmišlja o svojim biološkim roditeljima i na kraju je odlučio da ih pronađe i dopre do njih.

Nakon što je razgovarao sa agencijom za usvajanje koja je mogla da podijeli dokumenta sa njim, poslao je pismo u kom je bio otvoren za upoznavanje.

„Dvije nedjelje kasnije dobili smo pismo i jednostavno su rekli: “Što se tiče ove teme, ne želimo nikakav kontakt i dalji pokušaji će biti ignorisani” i oboje su ga potpisali, rekao je.

„Boljelo je, ali sam bio ponosan u tome što sam pokušao i uz podršku koju sam imao oko sebe i način razmišljanja koji sam imao, nastavio sam život pun ljubavi i zahvalan za život koji su mi dali.

Zbog okrutnog odbijanja Džono se trudio da visoko podigne glavu znajući da je pokušao, ali je rekao da se često osjećao ispunjenim “bijesom i mržnjom” gledajući se u ogledalo.

Prema Nacionalnoj organizaciji za rijetke poremećaje, Džonovo urođeno stanje pogađa između 1 od 10 000 i 1 od 50.000 osoba u opštoj populaciji. 2019. godine osnovao je svoju dobrotvornu organizaciju “Love Me Love My Face”. Fondacija pomaže u podizanju svijesti o Trečer Kolins sindromu, kao i u obrazovanju mladih ljudi o životu sa jedinstvenim licima kako bi se razbila stigma.

On takođe drži predavanja u školama, raspravljajući o životu sa svojim stanjem i uticaju maltretiranja i uvredljivih komentara koje je doživio.

Ranije ove godine objavio je i svoju prvu knjigu, “Ne nose svi heroji ogrtače”. Tokom protekle četiri godine, Džono je neumorno vodio kampanju da poboljša naraciju oko ljudi – posebno mladih – sa razlikama u licima. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending