Pratite nas

Sudbine

Svjedočenja mašinovođe o tragedijama na prugama: ZGAZIO SAM PETERO LJUDI, ZBOG TOGA SAM OSIJEDIO

Published

on

Trojica mašinovođa, različitih generacija, u svom poslu doživjeli su razne stresne situacije. Kako kažu, iako je to nešto sa čime se odmah pomiriš, ni malo nije prijatno kada se desi.

„Imao sam jednu djevojku koja mi se bacila pod voz. U radnom vijeku sam imao pet žrtava, za sekund izbjegnem da udarim u vozilo ili kamion, zbog toga sam osijdio… – nabrajaju samo neke od neprijatnih situacija sa kojima se gotovo svakodnevno susreću.

Pavle Dunjić, mašinovođa u penziji, nikada neće zaboraviti pogled djevojke koja se bacila pod njegov voz.

„Djevojka ustaje, staje u sredinu kolosijeka, i namješta džemper i gleda me pravo u oči. Ja skočih, naglo kočenje, pritisnem sirenu i vičem joj bježi, beži, beži… – prića Dunjić.

Mladi mašinovođa Veljko, koji je četvrti u svojoj porodici koji radi na željeznici, zgazio je jednu djevojku.

„Mogao sam samo da sviram da pritisnem brzo kočenje. Ona se pojavila u nepreglednom dijhelu pruge, sačekala voz da udari… Nije tu ništa moglo da se uradi… kaže mladić, Veljko Vesić.

Dodaje da su u tim situacijama zaista nemoćni i da je samo sreća ili nesreća da li će se voz zaustaviti ili neće pod brzim kočenjem.

Veljko Vesić

„Shvatio sam da će mi se to tokom karijere dešavati, ali imao sam i situaciju gdje su sekunde bile presudne da ne udarim u auto, za sekund su uspjeli da me pređu, to je veliki stres – priča ovaj mladić kome su otac, djeda, čak i pradjeda radili na željeznici.

Kako kaže, za mašinovođe ne postoje vikendi, ni praznici, posao zahtijeva savršenu budnost, svakodnevno se dešavaju nove stvari, ali vožnja vozom za njega predstavlja prelijep osjećaj.

Sa druge strane, Milisav Jovičić, koji već 30 godina vozi prugama nikada u svojoj karijeri nije imao gaženje, ali mu se dešavalo da za dlaku izbjegne sudar sa kamionom ili automobilom.

„Za metar ili pola metara izbjegavao sam i kamion i aute i gledao sam kako prilaze i ispod rampe, petnaest minuta mi se tresu ruke, sav sam znojav. U početku mi je bilo jako teško, kad se nešto desi, ja jedva dođem kući. Imamo pomoć psihologa. Ako ništa nije bilo, zaboravi se. Pričamo sa kolegama, objašnjavaju da nije normalo da su vozači takvi, ali je to sastavni dio posla – kaže Jovičić.

Ističe da je posao psihički izuzetno naporan, ali da ima i lijepih strana.

„Ja donosim odluke i za njih i odgovaram, psihički je teško. Kazne su opasne, mogu da odem u zatvor, mogu da poginem, može neko drugi. Prođem pored kuće pa vidim da je neko uradio fasadu, pa vidiš pelene, znaš da je došla prinova u tu kuću, to me raduje, kao da sam im komšija – rekao je Jovičić u emisiji “Eksploziv” na “Prva” Tv. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending