Stana Cerović bila je zakleta djevica (virdžina) i najvjerovatnije posljednji izdanak neobične porodične običajne prakse koja je postojala na Balkanu.

Prema ovoj tradiciji, djevojčicama je ili oduzimano pravo da odrastu u žene, ili su se same odricale njega i preuzimale rodnu ulogu muškaraca u društvu.

Ova pojava je, osim u zabačenim selima Crnoj Gori, bila tipična i kod Albanaca na Kosmetu, u sjevernoj Albaniji, kod Malisora i na području Kninske Krajine, gdje je bilo sramota nemati muškoga poroda, baš kao i u Gusinju.

Običajna praksa još od srednjeg vijeka nalagala je da ukoliko glava stroge patrijarhalne porodice premine i ne ostavi za sobom nijednog muškog nasljednika, jedna od kćerki postaje – muškarac.
Jedinstvena balkanska porodična tradicija vremenom je postala opšteprihvaćena praksa, jer se nije kosila ni sa jednom od tri glavne religije koje se praktikuju u regionu Balkana: pravoslavljem, islamom i rimokatolicizmom.

U vrijeme Stanine smrti prije sedam godina, ona je bila poznata kao posljednja takva žena/muškarac u zemlji. Koliko ih je još i da li ih ima, nije poznato, ali jedno je izvjesno: zbog priče koja ju je pratila, Stana je bila najpoznatija crnogorska virdžina.

Stana Cerović rođena je 1936. godine u selu kod Šavnika u Crnoj Gori, kao kćerka Ande i Milivoja Cerovića. Kako je već imala tri sestre i dva brata koja su preminula u djetinjstvu, prema pisanju Vikipedije, Cerovićeva je ocu dala obećanje da će da nastaviti da čuva porodicu i da živi kao muškarac.
Počela je da se oblači kao muško i da se druži samo sa muškim društvom. Već sa pet godina je propušila, a sa sedam je uveliko obrađivala očevu zemlju.

Njena majka je u početku pružala veliki otpor suprugu što nameće njihovoj najmlađoj kćerki muške osobine, jer ju je ovaj fizički jačao i pretvarao u muškarca, i sve do Stanine zakletve neprestano je pokušavala da promijeni njeno oblačenje i utiče na poslove koje je obavljala. Međutim, Stana je već stekla sve tradicionalno muške vještine, uključujući i pucanje.

Njen zavjet na celibat i obećanje da će čuvati majku, sestre i imanje porodice bile su njen lični i doživotni izbor. Zapravo, to je ujedno bio i jedini način da žena naslijedi porodično bogatstvo.

Strast prema lovu i streljaštvu nastavila je da njeguje cijeli život. Poznata kao Cerović (u muškom rodu) obično je sa muškarcima učestvovala u lovu na vukove, mada nikada nije stekla lovačku dozvolu. Kad je u obližnjem selu osnovano streljačko društvo, prijavila se za članstvo, ali je odbijena.

Legenda kaže da je jednom prilikom klub organizovao turnir u lovu, i da je Stana, kad je vidjela da svi muškarci promašuju cilj, istupila iz publike i zgrabila pušku, a potom sa prvim hicem pogodila cilj. To je bio dovoljan dokaz da je bila odličan strijelac.

Njen život bio je tipičan život crnogorske virdžine. Kao zakleta djevica, preuzela je ulogu muškarca i ostajala neudata i bez djece tokom cijelog života.

No, iako su mnoge virdžine bile primorane na ovu praksu zbog porodičnih potreba ili krvne osvete, Cerović je bila ponosna na svoj muški identitet i vjerovala je da je priroda kriva za njen biološki pol. Dugo je bila glava porodice oko koje su se svi okupljali, a obećanje koje je dala ocu – nikada nije prekršila.

Cijeli život nastavila je da živi u svom selu, gajeći stoku, a sa 35 godina postala je glava porodice. Ostala je u roditeljskom domu nakon njihove smrti, gdje je čuvala svoje sestre.

„Sebe je smatrala muškarcem, a njene sestre su je tretirale kao brata – prisjeća se njena rodica Mara Cerović, u časopisu National Geographic i objašnjava da se Stana nikad nije oblačila u žensku odjeću, te da su „tradicionalno ženske poslove” poput pranja veša i čišćenja, radile njene sestre:

„Oduvijek je bila muško u porodici.

Uz to, njena porodica smatra da je Stana sebe uvijek smatrala privilegovanom, a ne uskraćenom za ženski identitet. Čvrsto je vjerovala da je za ženu velika čast da preuzme ulogu muškarca, što je i vijekovima bila osnova ovog običaja.

No, kako su godine prolazile, smrt najbliže sestre Vukosave veoma ju je uznemirila. Stana je sa njom dijelila najveći dio svog života, a zajedno su radile i na polju, zajedno – kao brat i sestra.
Nakon što je u osamdesetoj godini života, tokom 2015. godine povrijedilo jedno od njenih goveda, odlučila je da rasproda svu stoku.

Tada se pojavila u intervjuu na crnogorskoj televiziji, nakon čega se cijela zemlja podigla na noge da sakupi novčanu pomoć za osiromašenu i ostarjelu virdžinu. Lokalne vlasti su joj 2016. godine organizovale preseljenje u starački dom u Risnu za starije i siromašne, a ona je ubrzo, 2. avgusta 2016. godine – preminula.

Ovaj arhaični običaj potiče iz planinskih sela Crne Gore, juga Kosova i sjevera Albanije još od 15. vijeka. Neki dijelovi Dalmacije takođe su ga usvojili. Crnogorske virdžine se razlikuju od onih iz Albanije i sa Kosmeta, jer su se na “celibat” uglavnom opredjeljivale nakon zbog raskida vjeridbe, pa su zbog mogućnosti krvne osvete bile prisiljene da do kraja životnog vijeka ne sklapaju brak, dok je u Crnoj Gori glavni motiv bio to što je porodica bila bez muškog poroda i nasljednika.

Preuzimanjem identiteta muškarca, osim povlastica koje im je crnogorsko društvo tradicionalno davalo, virdžine su znatno više “koristile” pravo da svojim radom pomognu porodici da se prehrani i da, shodno nepisanim načelima rodovsko-plemenske organizacije društva, doprinose njenom opstanku.

Zauzvrat one su sjekle kosu, oblačile se u mušku odjeću, a nerijetko i mijenjale imena u muška. Mnoge su usvajale i muške manire i pokrete.

Američki fotograf Džil Peters, kako piše B92, putovao je sjeverom Albanije 2012. i zabilježio jedinstvenu kolekciju portreta virdžina kako bi dokumentovao ovaj fenomen koji nestaje.

Običaj opstaje još u Albaniji, ali je izumro u Dalmaciji i Bosni, a prolazi mu vrijeme i u Crnoj Gori. Roman “Sworn Virgin” albanske spisateljice Elvire Dones objavljen u Londonu 2007. prati život žene koja, uz pomoć sestre, uspijeva da se poveže sa svojim ženskim identitetom izgubljenim u zakletvi. Italijanska rediteljka Laura Bispuri snimila je i film na osnovu te knjige 2015. godine.

Nezaobilazan je, naravno, i „Virdžina“, jugoslovenski film iz 1991. godine Srđana Karanovića, koju je maestralno odigrala naturčšik Marta Keler.

Za razliku od heroine romana i filmova, Stana Cerović nikada nije zažalila zbog svoje odluke. Prije nego što je preminula, njena posljednja želja bila je da je se sjete na porodičnom groblju kao jedinog preživjelog sina njenog oca. (Naj portal)