Tereza je Amerikanka, Boris je porijeklom iz Slavonije. Upoznali su se u Švajcarskoj, živjeli u Belgiji pa u Beogradu, a od 2015. su na Tari gdje su kasnije sagradili svoj dom i osnovali domaćinstvo.
Priču o njihovom životu mnogi ne razumiju, ali oni koji ih upoznaju, ne samo da će je shvatiti već će se duboko i zamisliti. Porodica Šimurina na Tari živi bajku.
Tereza je bila profesionalna odbojkašica, devet godina je igrala i za reprezentaciju, a posljednju sezonu u sportskoj karijeri igrala je u Cirihu. Tamo se, kao sportski menadžer, našao i Boris, bilo je to u decembru 2009. godine.
“Kada sam ušla u hotel, on je bio u grupi od nekoliko mladića iz Rumunije. Imao je svjetlu kosu i svjetlu kožu. Vidjela sam da je drugačiji od ostalih ali ništa drugo. Kasnije, kada je trebalo da potpišem radnu dozvolu, lično sam se srela sa njim. On nije bio moj agent, bila sam malo sumnjičava, a on mi je rekao: Ne brini, nećemo da te pošaljemo kući, iako si igrala loše, ostavićemo te. To je meni bilo interesantno i tako je počelo”, smije se Tereza, a priču prenosi RTS Sasvim prirodno – Zvanični kanal.
Boris je iz Belgije dolazio u Švajcarsku, a poslije samo dvije sedmice poznanstva, rekao joj je da će se vjenčati, da će imati više djece a da će prvo doći dječak i da će se zvati Ranko, po njegovom djedi.
Po dolasku na Taru, godinu i po dana su živjeli na relaciji Tara-Beograd a onda su se konačno preselili. Svjesno su odabrali da prvo iznajme vikendicu u kojoj su živjeli, kako bi imali vremena i pronašli mjesto za svoj dom.
Mjesto gdje im je sada dom, vidjeli su prije desetak godina, kada su prvi put došli na Taru. Izgradili su je u divljini, gdje nema u blizini drugih kuća.
“Imamo šest pasa, oni laju, a to ljudi ne žele da slušaju, nama pružaju sigurnost. Želimo slobodu za nas i djecu, za životinje koje se kreću slobodno, da ne moramo biti uz njih. Djeca nam idu gdje žele, igraju se u šumi, psi su sa njima, ako je neka opasnost, jer ovdje ima divljih životinja, psi će zalajati. Ljeti kada turisti šetaju, vežemo pse, inače ne. Nismo željeli nikom da smetamo i budemo opterećeni okruženjem”, skromna je Tereza.
Juna 2020. krenuli su u gradnju, a u jesen se uselili. Sagradili su kuću brvnaru, manju brvnaru koja služi kao sauna i kupatilo i dve štale. Imaju kokoške, stado od 19 koza, dva konja i ždrijebe.
Kuća brvnara u osnovi nema ni 30 kvadrata ali je za ovu višečlanu porodicu dovoljno. Jedna prostorija u prizemlju, gdje svi borave i gdje roditelji spavaju, na spratu dječja soba. Između basamaka drvenih zidova prirodna izolacija od mahovine, ušuškano i toplo.
Na krevetima i podu ćilimi, sav namještaj od drveta ručno izrađena. Na sredini kuće otvor, ispod poda ozidan prostor koji služi za čuvanje hrane, ostava koja ima funkciju frižidera. Nemaju struju, ni vodu u kući, nemaju ni jednu mašinu niti električni uređaj, ne treba im. Šest solarnih panela proizvode struju koja im je potrebna za telefone i računare. Smederevac grije cijelu kuću. Vodu donose sa izvora udaljenog sedam kilometara, ništa im nije teško.
Tereza uživa u svim svojim poslovima, za sve ima vremena i svemu što radi, a prije svega djeci, u potpunosti je posvećena. Prije dolaska na Taru, život je provela u velikim gradovima i imala sve što civilizacija nudi, što ženi “olakšava” život. Bez svega toga, danas ima volju, snagu i radost. Dan započinje u svitanje.
“Ustajem rano, hranim životinje, muzem koze a onda spremam doručak. Djeca ustaju, doručkujemo, organizujemo vrijeme za školu, igru, pripremu ručka. Kada sam živjela u gradu, mašina pere sudove, druga veš, u rerni se priprema ručak, ja u to vrijeme odem sa djecom u park i pratim njihov svaki pokret, radim četiri stvari odjednom ali nigdje nisam dovoljno prisutna, bez strepnje, opreza, straha.
Ovdje toga nema, mogu samo raditi jedan posao ali sam potpuno posvećna. Kada kuhate na smederevcu, onda ne možete raditi ništa drugo, kada učim sa djecom ili ih grlim, ja ni o čemu drugom ne mislim, kada hranim stoku, ja sam sa životinjama, svi to osjećamo. Navikla sam da perem sudove sa malo vode bez sudopere, veš ljeti perem na izvoru i u svemu tome uživam, ništa mi nije teško, ja sam sretna”, kaže i apsolutno joj vjerujemo jer sreća krasi njeno lice.
Boris je dio Terezinih obaveza, zbog trudnoće, prije svega jutarnje namirivanje stoke i mužu, preuzeo na sebe. Obezbjeđuje vodu, drva i sve što je potrebno, uvijek imaju puno posla. Koliko novca je potrebno za život iz bajke Boris i dalje radi svoj posao ali putem interneta. Njegova zarada im je jedini finansijski prihod.
“Zarađujem solidno i to je nama dovoljno. Mi nemamo puno troškova, nemamo račune osim telefona i interneta, struju sami proizvodimo. Jedemo sve što proizvedemo ovdje, manje kupujemo i rjeđe odlazimo u prodavnice, kupujemo i hranu za životinje ali imamo sve što treba, ni u čemu ne oskudijevamo.
Kada ne bi bilo tog prihoda, opet bi živjeli lijepo. Tereza, od mlijeka 14 koza, napravi dva kilograma sira. Kada bi imali veće stado, što planiramo, i kada bi svaki dan proizveli 10 kg sira, koji se može prodati po 12 eura, to je sasvim dovoljno novca, uvijek postoji način da se zaradi na imanju. Sada ništa ne prodajemo, sve proizvodimo za nas, velika smo porodica“, zadovoljan je Boris. (Naj portal)
