Pratite nas

Sudbine

U posjeti supružnicima Krstić iz Subotice: HTJELI SU JEDNO DIJETE, A DOBILI ČETVORKE

Published

on

Vasilije, sin Mire i Mladena Krstića bio je još mali kada je jednog dana zamolio mamu i tatu da dobije bracu ili seku, kako se ne bi igrao sam. Brižni roditelji željeli su da ispune sinu želju, ali su planirali samo još jedno dijete.

Ali sudbina je htjela drugačije, pa su umjesto jednog dobili još četvoro! Tačnije, malu Melaniju i tri brata Dimitrija, Božidara i Zaharija! Inače, Dimitrije i Božidar su jednojajčani blizanci.

„Mi smo željeli još jedno dijete. Željeli smo starijem sinu brata ili sestru. Pošto 7 godina nismo mogli da dobijemo dijete, pa smo se odlučili za vantjelesnu oplodnju. Stavili su mi tri embriona i poslije tri sedmice se jedan podijelio, nastali su jednojajčani, i tako smo dobili četvorke – počinje za 24sedam priču mama Mira.

Poslije prve bete, zapravo, ljekari su im rekli da će biti trojke a Mira kaže da nije vjerovala da će uspjeti da se rodi svo troje djece s obzirom da dugo nije mogla da ostane trudna.

„E poslije kada se jedan embrion podijelio i nastale četvorke, onda sam shvatila da je ozbiljno. Svakako da sam bila u šoku, a nisam ni vjerovala da može da se rode četvorke jer nisam bila dovoljno upućena. Bili smo šokirali i zabrinuti, a od Novog Sada do Subotice suprug i ja nismo riječ progovorili! – priča ona kroz smijeh.

Kada su došli kući ona je pitala supruga šta će da rade.

„Pitala sam ga:”Ne misliš valjda da ću da rodim četiri bebe, pa to je nemoguće?”. A on mi je kazao: “Ako je Bog tako htio pusti, pa kako bude tako će biti”. I stvarno je tako i bilo! – ispričala je ona.

Na pitanje da li je bilo teško nositi četiri bebe, Mira kaže da “nije toliko” ali je gotovo svo vrijeme trudnoće morala da leži osim kada je išla kod ljekara.
Inače, kada su starijem sinu Vasiliju saopštili da će dobiti troje braće i sestara, što su u početku mislili, on je bio sretan ali je pitao zašto ne mogu da budu četiri!

„Rekao je da bi htio da budu četiri dječaka, da ima sa kim da igra fudbal! Tada je bio drugi razred. Kada smo saznali da su četvorke i saopštili mu, on je rekao: “Super, biće četiri dječaka!”. Ja sam rekla molim te bar jedna djevojčica a on je rekao da može! – priča Mira kroz smijeh.
Njene četvorke danas imaju četiri godine. Mira kaže da joj je sve brzo proletjelo.

„Prve tri godine nismo znali gdje udaramo. Meni je najbrže prošlo jer sam najviše sa njima, pošto suprug radi. Mi smo ih već sa dvije godine počeli da vodimo na more, zimovanje… nigde nam nije bilo teško, ali sada je mnogo lakše jer su samostalni i razumiju. Slušaju donekle, kao i sva djeca, a pogotovo što ih je četvoro pa se i svađaju, potuku i svako hoće da je prvi. Ne bih vratila to vrijeme unazad, jer bilo je tu i ne spavanja, ali sve je brzo proletilo – priča ona.

Mama Mira dodaje da su svi blizanci različitog karaktera, ali da se slažu.

„Kada neko drugi na jednoga viče, ili se posvađa sa nekim od drugara, ovo troje prilete. Ali kada ih ja grdim, onda se ne brane već guraju jedno drugo naprijed i viču da nisu krivi! – priča ona kroz smijeh.

Međutim, posebno je zanimljivo da su jednojajčani blizanci nekako specijalno povezani.

„Evo sad na moru smo jednom vadili trn, a ovaj drugi je počeo da vrišti i rekao da mu pustimo brata. Bilo je tu još takvih situacija. Jedan je operisao bruh, a drugi je bio kod kuće. I mama mi je javila da je on jako vrištao i plakao. Tako da njih dvojica imaju neku posebnu povezanost – priča Mira.

A što se tiče kćerkice Melanije, za nju kaže da je pametnica i da sve prvo nauči i zna, a onda se ponaša kao mama prema braći. Ali oni baš to i ne vole i stalnoj joj viču da im ona nije mama!

„Jednojajčani su slični, ona je malo tvrdoglava a četvrti Dimitrije je dobrica. On voli sam za sebe da se igra. Ako mu se igra sa njima, igraće se. Ne voli da se tuče kao ova dvojica, ali u suštini svako ima svoj karakter – priča ona.

Gdje god se pojave ova četvorke, oni su atrakcija a to čak može da bude pomalo i dosadno za roditelje.

„U Subotici i dalje ima ljudi koji nisu čuli i vidjeli, pa se iznenade. Ali svakako prilaze, pa ih hvale, pričaju sa njima… I na moru takođe. Kažem im samo da ukucaju na Jutjub i sve će saznati o nama! – kaže Mira.

Inače, sva djeca u porodici Krstić imaju zajedničku ljubav prema jednom sportu a to je fudbal! Najstariji Vasilije i aktivno trenira.

„Mogu reći da ovi jednojajčani dosta dobro barataju loptom. Vodili smo ih u školicu sporta, i tu su dosta dobri bili. Ali su poslije počeli da plaču, pa smo ih ispisali dok malo ne porastu. Ali jako su spretni! – priča mama poznatih subotičkih četvorki. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending