Pratite nas

Sudbine

Remza Emšo iz okoline Visokog: JEDNOM NAŠEM GASTARBAJTERU SAM SAČUVALA KOFER PARA, A ON ME NAGRADIO KILOGRAMOM BANANA (Video)

Published

on

Sjajni Alen Avdić, koji nas je na svom Youtube kanalu, navikao da upoznajemo obične velike ljude, ovog puta nas je odveo u selo Tušnjiće, pored Visokog. Njegova sagovornica je 70-godišnja Remza Emšo, koja je u tridesetak minuta „prelistala“ svoju burnu i bogatu životnu priču, kakva se ne može zamisliti ni na najuzbudljivijim filmovima.

Kaže, za svojih sedam decenija prošla je i proživjela toliko da ni sama ne vjeruje kroz kakve se sve situacije nosila i sa kakvom snagom je teret života savladala. Rano je ostala siroče u rodnim Kaćunima, oca jedva da je zapamtila, a majka joj je umrla kada je ona imala nepunih 12 godina. Preuzela je brigo o svoji šestoro braće i sestara. .

Rano se i udala u okolinu Visokog. Došla u punu kuću, svekar i svekrva najveći autoriteti čak i njenom mužu. Kaže, bila takva vemena.

„Ali, navalile zaove, jetrve, djeverovi… Svi nagrnuli na mene da ide u štalu radim na njivi, spremam u kući. Htjela sam pobjeći, ali nisam se znala vratiti u Kaćune“ – sjeća se svojih tadašnji ondašnjih pomisli nana Remza

Zdravlje je dobro služi, mada je jedno vrijeme imala problema sa kičmom. Nekoliko mjeseci je bila skoro nepokretna.

„Sedam mjeseci sam nosila „samar“, pa se smirila kičma i pršljenovi. Ne bih smjela ništa teško raditi, ali ja ne mogu da mirujem. Ako ništa drugo, ja ću uzeti preslicu da predem vunu ili da pletem čarape – kazuje ova starica.
Veliko imanje je stekla uzgajajući jagode i prodavajući ih na pijacama po Sarajevu. Trgovina joj je dobro išla.

Čak i u poratnom periodu se posvetila trgovini i ugostiteljstvu. Još su bile barikade na linijama razgraničenja između tretitorija HVO-a i Armije BiH, a ona je u svemu tome „vidjela svoju šansu“. Tačno na liniji razgraničenja je otvorila punkt na kojem je prodavala kafu, sokove, kasnije i pečenje…

„Dobro se radilo, dolazili su ljudi s obje strane „crte“, pili, šemlučili, družili se. Ja sam ti tu bila postavila i kontejner. Poso cvjetao…

Iz tog perioda joj se posebno urezao jedan detalj, kada je nekom našem gastarbajteru u njenom kontejneru ostao pun kofer para. Predstavio joj se kao humanitarac iz Njemačke koji je krenuo za Tuzlu da podijeli pomoć.
„Konačio je tu. Ujutro popio kafu, doručkovao, sjeo u auto i zaputio se u Tuzlu. Ja vidim ostao mu kofer. Pogledam ga, pun para, sve marke njemačke.

Odmah zovnem policajca sa barikade, kažem mu šta se desilo, te zamolim da javi patrolama da zaustave tog čovjeka i kažu mu da mu je kofer s parama kod mene. Pronašli su ga, vratio se nakon nekoliko sati. Zahvaljuje, blagosilja, kaže da su to svjetske, narodne pare za pomoć ljudima u Utzli. Meni je u znak zahvalnosti dao kilogram banana. Kasnije sam čula da te pare nije podijelio narodu… Kažu, da nije dobro prošao. Tuđe je prokleto – kazuje nana Remza. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending