Pratite nas

Sudbine

Remza Emšo iz okoline Visokog: JEDNOM NAŠEM GASTARBAJTERU SAM SAČUVALA KOFER PARA, A ON ME NAGRADIO KILOGRAMOM BANANA (Video)

Published

on

Sjajni Alen Avdić, koji nas je na svom Youtube kanalu, navikao da upoznajemo obične velike ljude, ovog puta nas je odveo u selo Tušnjiće, pored Visokog. Njegova sagovornica je 70-godišnja Remza Emšo, koja je u tridesetak minuta „prelistala“ svoju burnu i bogatu životnu priču, kakva se ne može zamisliti ni na najuzbudljivijim filmovima.

Kaže, za svojih sedam decenija prošla je i proživjela toliko da ni sama ne vjeruje kroz kakve se sve situacije nosila i sa kakvom snagom je teret života savladala. Rano je ostala siroče u rodnim Kaćunima, oca jedva da je zapamtila, a majka joj je umrla kada je ona imala nepunih 12 godina. Preuzela je brigo o svoji šestoro braće i sestara. .

Rano se i udala u okolinu Visokog. Došla u punu kuću, svekar i svekrva najveći autoriteti čak i njenom mužu. Kaže, bila takva vemena.

„Ali, navalile zaove, jetrve, djeverovi… Svi nagrnuli na mene da ide u štalu radim na njivi, spremam u kući. Htjela sam pobjeći, ali nisam se znala vratiti u Kaćune“ – sjeća se svojih tadašnji ondašnjih pomisli nana Remza

Zdravlje je dobro služi, mada je jedno vrijeme imala problema sa kičmom. Nekoliko mjeseci je bila skoro nepokretna.

„Sedam mjeseci sam nosila „samar“, pa se smirila kičma i pršljenovi. Ne bih smjela ništa teško raditi, ali ja ne mogu da mirujem. Ako ništa drugo, ja ću uzeti preslicu da predem vunu ili da pletem čarape – kazuje ova starica.
Veliko imanje je stekla uzgajajući jagode i prodavajući ih na pijacama po Sarajevu. Trgovina joj je dobro išla.

Čak i u poratnom periodu se posvetila trgovini i ugostiteljstvu. Još su bile barikade na linijama razgraničenja između tretitorija HVO-a i Armije BiH, a ona je u svemu tome „vidjela svoju šansu“. Tačno na liniji razgraničenja je otvorila punkt na kojem je prodavala kafu, sokove, kasnije i pečenje…

„Dobro se radilo, dolazili su ljudi s obje strane „crte“, pili, šemlučili, družili se. Ja sam ti tu bila postavila i kontejner. Poso cvjetao…

Iz tog perioda joj se posebno urezao jedan detalj, kada je nekom našem gastarbajteru u njenom kontejneru ostao pun kofer para. Predstavio joj se kao humanitarac iz Njemačke koji je krenuo za Tuzlu da podijeli pomoć.
„Konačio je tu. Ujutro popio kafu, doručkovao, sjeo u auto i zaputio se u Tuzlu. Ja vidim ostao mu kofer. Pogledam ga, pun para, sve marke njemačke.

Odmah zovnem policajca sa barikade, kažem mu šta se desilo, te zamolim da javi patrolama da zaustave tog čovjeka i kažu mu da mu je kofer s parama kod mene. Pronašli su ga, vratio se nakon nekoliko sati. Zahvaljuje, blagosilja, kaže da su to svjetske, narodne pare za pomoć ljudima u Utzli. Meni je u znak zahvalnosti dao kilogram banana. Kasnije sam čula da te pare nije podijelio narodu… Kažu, da nije dobro prošao. Tuđe je prokleto – kazuje nana Remza. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending