Pratite nas

Sudbine

Šok ispovijest žene koja je nasjela na prevaru: PONUDILI MI DA U DANSKOJ ČUVAM STARIJE LJUDE, A ZAVRŠILA SAM KAO ROBINJA

Published

on

Djevojke koje postaju robinje, uglavnom bivaju žrtve prevare na koju naivno nasjednu. Prije nego što ih uvuku u robovlasnički odnos, obećavaju im uglavnom poslove koji nude “laku zaradu”. Međutim, ono kasnije postaju žrtve bijlog roblja.

Svake godine hiljade žena iz zemalja u razvoju dovode se u evropske gradove kako bi prodavale svoje tijelo za novac. Džul, mlada Nigerijka koja je očekivala da će postati njegovateljica, a na kraju završila kao prostitutka, uspjela je da pobjegne uz pomoć dva slučajna susreta, piše Noizz. Džul (nije njeno pravo ime) opisuje svoj dolazak u Dansku.

“Zahvaljivala sam se Bogu zbog prilike da budem u ovoj zemlji. Radovala sam se početku rada – priča ona.

Uhvatila je let iz Nigerije misleći da ide tamo da njeguje starije ljude.

“Ljudi kojima se trguje prolaze kroz Libiju i obično se voze autobusima i čamcima. Ali ovo je bilo tako dobro organizovano da uopštee nije bilo sumnjivo – kaže ona.

Međunarodna organizacija za migracije procijenila je da će 80 odsto nigerijskih žena koje putuju kopnom, a zatim pokušaju da pređu Mediteran, biti prodate u evropsku seksualnu industriju. Džul je čula za žene koje su, nakon opasnog putovanja, doživjele takvu sudbinu, ali pošto je njeno putovanje počelo na aerodromu u Lagosu, bila je uvjerena da ona neće da doživi isto.

U Kopenhagenu ju je dočekala Nigerijka koja je slijedećeg dana odvela u Vesterbro, četvrt crvenih fenjera u Kopenhagenu.

“Gledala sam okolo tražeći nekakvu bolnicu – sjeća se Džul.

Neko vrijeme su šetale ulicama, a Džul je rečeno da vodi računa o svom okruženju. Tada je žena rekla:

“Ovdje ćeš raditi. Pogledala sam oko sebe da vidim pokazuje li ona na neku zgradu koju nisam primijetila. Ali ne, mislila je na ulicu kojom smo hodale. Tada mi je rekla da ću biti prostitutka, a ovdje loviti klijente. Cijeli svijet mi se srušio u trenu…

Džul je te iste večeri imala jedan slučajan sastanak koji će se kasnije pokazati kao jako važan. Mišel Mildater iz “HopeNow”, nevladine organizacije koja pomaže žrtvama trgovine ljudi u Danskoj, uočila je malu, plašljivu dvadesetogodišnju djevojku i dala joj karticu sa brojem telefona.

Njena ‘madam’, rekla joj je da ne vjeruje ovoj Engleskinji na biciklu. Tada je Džul pronašla svog prvog kupca.

“Čovjek je dao madam 4.000 kruna da me odvede kući”, sjeća se Džul.

“Vozio me, činilo mi se, zauvijek. Tada nisam govorila jezik i nisam imala pojma šta govori, morali smo da koristimo ‘Google Translate’ da bismo komunicirali. Bilo je zastrašujuće.”

Čak ni u mjesecima koji su uslijedili, Džul nije bilo lakše da proda svoje tijelo radi seksa.

“Nisam bila dobra u tome. Bila sam ona stidljiva djevojka u ćošku. Ali uvijek bi me našli, jer redovni korisnici takvih usluga znaju kada dođe nova osoba i žele da probaju dio nje.”

Prema posljednjim podacima koje je objavila EU, u 2017/2018. na starom kontinentu registrovano je više od 14.000 žrtava trgovine ljudima.
Ali to je samo vrh ledenog brijega, jer predstavlja samo identifikovane slučajeve. Polovina žrtava dolazi izvan EU, a Nigerija je među prvih pet nacionalnosti. Seksualna eksploatacija ostaje glavna svrha trgovine ljudima. Prema podacima Evropske komisije, za godinu dana prihodi od toga se procjenjuju na nevjerovatnih 14 milijardi eura.

Ženama koje su prinuđene da zarađuju za život na ovaj način rečeno je da svojim trgovcima duguju ogromne sume za put i smještaj.

“One su dužnički robovi”, kaže Sine Plambeč, viši naučnik u Odkeljenju za migracije na Danskom institutu za međunarodne studije.

“Nigerijske žene su jedna od grupa seksualnih radnica migranata sa najvećim dugom. Može da dostigne između 10.000 i 60.000 eura. A kada imate takav dug, morate brzo da zaradite mnogo novca. Ako nemate papirologiju da radite, najbrži način da zaradite novac je u industriji seksa”.

Džulini trgovci su joj rekli da će morati da im plati 42.000 eura, u ratama. Kako bi je dodatno uplašili, pozvali su je na sastanak na groblje, dan prije nego što je odletjela iz Nigerije.

“Bila sam prisiljena da dam zakletvu da ću platiti novac bez obzira na sve i da neću otkriti ko me je prodao. Ako bi to prekršila, puno loših stvari bi se dogodilo meni i mojoj porodici.”

Kada je Džul već bila u Danskoj, trgovci su prijetili njenoj porodici u Nigeriji.

“Ovi ljudi su došli u našu kuću i željeli da moja baka razgovara sa mnom o tome da ne namjeravam da ih prijavim policiji, ili da ne smijem da im ostanem dužna. Svaki put kada sam je zvala, ona je plakala na telefon i podsjećala me šta sam se dogovorila sa tim ljudima. Morala sam da platim da im se ništa ne dogodi.”

Džul je bila pod velikim pritiskom pa nije birala klijente koje je opsluživala unutar i između parkiranih automobila na ulicama Vesterbroa ili u njihovim domovima.

“Ne možete da kažete ne, jer postoji 10 ili 15 drugih žena koje gledaju tog istog tipa i žele da zarade nešto novca te večeri”, kaže ona.

Međutim, odlazak s kupcem u njegov dom može da bude izuzetno rizičan.

“Mogla sam da umrem te noći kad sam bila prisiljena da ostanem u kadi”, prisjeća se, još uvijek istraumirana.

“Čovjek s kojim sam morala da idem kući zamolio me da uđem u kadu, pa sam pomislila: Ok, želi da počistim ili tako nešto. Onda je izašao i vratio se s dvije kante leda i bacio ih na mene. A ja sam bila unutra gola usred zime…”, prenosi BBC.

Nakon četiri mjeseca na ulici, očajna, depresivna i u iskušenju da si oduzme život, Džul nije htjela da prijavi svoj problem.

Još uvijek je mučio ogroman dug i plašila se za sigurnost sebe i svoje porodice u Nigeriji.

Tada joj se život promijenio. Džul je upoznala Danca i zaljubila se. Na njihovom prvom susretu, nakon romantičnog obroka, sve mu je ispričala.

“To je bio teret koji je morao da podnese”, kaže sada o čovjeku koji joj je postao muž.

Džul je prestala da radi na ulici, a on joj je pomogao oko nedjeljnih otplata madam. Ali bračnom paru je trebalo da se posavjetuju oko izlaska iz tog svijeta.

“Da li poznaješ nekoga ko bi mogao da ti pomogne”, upitao je njen dečko? Srećom, Džul je zadržala karticu koju joj je dobila one prve večeri u Vesterbru.

Savjetnica je uputila Džul, pomogla joj da se suoči sa svojim mračnim stranama i dala joj samopouzdanje da prestane da plaća svojoj svodnici.

I na sreću, nije bilo nasilnih posljedica za nju ili njenu porodicu – možda zato što njen trgovac ljudima nije pripadao jednoj od velikih transnacionalnih kriminalnih mreža. Sada Džul čeka ishod svoje prijave za ostanak u Danskoj. U međuvremenu, njen danski je postao tečan i ona i njen muž su dobili dijete. Na vjenčanju joj je savjetnica bila kuma. Sada se nada da će jednog dana ići u poslovnu školu, a želi da se bavi i dobrotvornim radom pomažući ženama na ulici. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending