Sudbine
PRIČE IZ ŽIVOTA: Britanka Džejn Pot bila je žrtva psihijatrijskog bolesnika – Bila sam zaljubljena u psihotičnog ubicu
Da mi je neko, prije osam godina, kazao da ću se ludo zaljubiti i gotovo umrijeti od ruku psihotičnog ubojice, nasmijala bih mu se u lice. Međutim, to je upravo ono što mi se dogodilo – kaže na početku ispovijesti Džejn Pots.
-Za Endrjua Vajta prvi put sam čula kada sam dobila posao u Uredu za pomoć žrtvama. Naime, njegova majka Širli počela je raditi tamo kao koordinator, dvije sedmice nakon što je on optužen za ubistvo Heter Stejsi, 20-godišnje sekretarice. Pričalo se da joj je probo vrat komadom stakla. Širli je, tako mi se učinilo, bila vrlo karakterna osoba i otvoreno mi je govorila o svome sinu. Kazala je kako je on nevin, kako je riječ o ubistvu bez predumišljaja. Iako je Endrjuu prijetila maksimalna kazna, osuđen je samo na 18 mjeseci liječenja u psihijatrijskoj bolnici zatvorenog tipa u Bradfordu. Širli je uspjela da me ubijedi da je bila riječ o tragičnom nesporazumu i da je njen sin, zapravo, žrtva greške pravosuđa. Ponavljala je da je Heter, ustvari, napala Endrjua i da ju je on ubio u samoodbrani. Njene su teze, moram priznati, djelovale vrlo uvjerljivo.ž
Vremenom smo Širli i ja postale vrlo bliske, bila mi je gotovo poput majke. Često sam odlazila kod nje u stan, na čašu vina. Povremeno smo razgovarale i o Endrjuu. Jednom prilikom, upitala me je da li bih posjetila njenog sina, jer bi, kako je kazala, voljela da on upozna djevojku poput mene. Ja sam to odbila, pravdajući se da radim u Uredu za pomoć žrtvama, a ne pomažem osuđenima za ubojstvo. Međutim, nakon nekog vremena, Širli me je ponovo preklinjala da mu odemo zajedno u posjetu. Odlučila sam da joj ispunim želju i da to bude prvi i posljednji put.
Lice u lice s ubicom
Bila sam poprilično nervozna, ali od trenutka kada sam upoznala Endrjua pomislila sam da i nije tako loš. Izgledao je izgubljeno i skrušeno, bio je vrlo šarmantan, lijepo je govorio…Uopšte nisam imala osjećaj da pred sobom imam osuđenika za ubistvo. Izgledao je potpuno drugačije od ostalih pacijenata i kao da uopšte nije pripadao tom svijetu. U jednom trenutku sam pomislila kako je njegova majka upravu.
Nakon sedam dana, stiglo mi je pismo od Endrjua, u kojem mi je zahvalio na posjeti i na mome ljudskom odnosu prema njemu. Na koverti je nacrtao buket cvijeća i činilo se da je vrlo dirnut. Od tada, razmjenjivali smo poštu svakih 15 dana. Počeo je i da me naziva na mamin telefon, jedanput sedmično. Još uvijek smo bili samo prijatelji, ali kada mi je jednom prilikom pričao o relaciji i osjećanjima prema izvjesnoj pacijentici, gotovo sam osjetila bol od ljubomore. Onda je, iznenada, prestao da mi telefonira. Osjetila sam se odbačenom i povrijeđenom, a nakon dvije sedmice napisala sam mu pismo i poručila mu da sam mu na raspolaganju ako me zatreba. Odgovorio mi je da je bio isfrustriran tih dana, a da mu je moja podrška spasila život. Pitao me je da li bi naš odnos mogao prerasti u nešto više, a ja sam mu potvrdno odgovorila.
Nakon tri mjeseca, oboje smo bili ludo zaljubljeni jedno u drugo. Endrju je dobio dopuštenje da, uz pratnju, provede vikend van bolnice i ja sam odjurila da se nađemo. Dan ranije, priznao mi je da me ludo voli. Bila sam sva izvan sebe i kada smo se konačno našli, počeli smo se grliti kao ludi. Kada smo napustili bolnicu i sjeli u automobil, Endrju je počeo da plače govoreći kako bi želio da mi ispriča sve o svojoj prošlosti.
Potvrdio je da ga je Heter prva napala i stalno je prijetila da će se ubiti ako prekinu. Sjetila sam se tada da mi je Širli pričala kako su se Endrju i njegova bivša djevojka sastajali smo na javnim mjestima, jer se ona, u časovima bijesa, ponašala poput divlje mačke.
Bila sam toliko zaljubljena da sam mu povjerovala svaku riječ, a tek danas uviđam koliko sam griješila. Moja porodica i prijatelji smatrali su da sam luda, ali ja se nisam obazirala na njihova upozorenja.
Konačno ljubavnici
Tokom ljeta, podgrijavali smo našu ljubav dugim, nježnim pismima. Činjenica što nismo mogli biti skupa, čini se, samo je ojačala naša osjećanja. Sate i sate provodili smo telefonirajući jedno drugom, a onda smo dočekali i vrijeme kada je Endrju mogao izlaziti na vikende, bez pratnje. Tada je odsjedao u mome stanu i u to vrijeme postali smo ljubavnici.
Kada je otpušten, Endrju je došao da živi kod mene i dva prva mjeseca, koja smo proveli zajedno bili, su apsolutni raj. Nikada se nismo posvađali. Planirali smo da kupimo kuću. Međutim, samo mjesec dana kasnije on se pretvorio u potpuno drugu osobu. Jednom prilikom, dok sam sa dvojicom prijatelja pila kafu, Endrju je upao u stan i zapovijedio im da odu. Bila sam ponižena i povrijeđena i, kada su oni otišli, osula sam paljbu na moga dečka, govoreći mu da si previše umišlja i dopušta. U tom trenutku, on je potpuno podivljao. Nagurao je teški namještaj ispred ulaznih vrata, zatim me je zgrabio, potrgao svu odjeću s mene i vezao mi ruke i noge. Zatim je otišao u kuhinju i vratio se sa ogromnim nožem. Počela sam da se tresem od glave do pete, a on me je zgrabio, odgurao do spavaće sobe i gurnuo me na krevet. Preklinjala sam da me pusti, a on je hladnim pogledom gledao kroz mene govoreći: «Nigdje ti nećeš ići». Zatim me je vezao za krevet policijskim lisicama i počeo me stezati oko vrata, da sam mislila da ću se ugušiti. Dok je pokušavao da me siluje, govorio je: «Bićeš ti poslušna djevojka, zar ne?» Pokušala sam da ga odgurnem, a to ga je toliko razbjesnilo da je počeo da me udara svom snagom. Život mi se «odvrtio» pred očima i izgubila sam svijest.
Kada sam došla sebi, ugledala sam Endrjua kako pokušava da me reanimira. Te noći spavao je pored mene, a ja sam sve vrijeme drhtala i tresla se od straha.
Narednog dana, činilo se da je došao sebi. Skinuo mi je lisice, namještaj vratio na svoje mjesto. Neprestano se izvinjavao i molio me da mu oprostim. Kazao mi je da je isto to učinio i svojoj bivšoj djevojci i tada sam ga upitala: «Ti si je ubio, zar ne?». Ranije sam već bila otkrila da je, dva mjeseca prije nego što će je ubiti, takođe pokušao zadaviti Heter.
U stanu nije bilo telefona, tako da nisam mogla pozvati policiju. Bila sam još uvijek njegov zatočenik. U nedjelju mi je «pukao» film i povikala sam: «Kada ćeš me konačno pustiti!? Životinjo!!!» Ponovo me je vezao i bacio me na kauč. Zatim je stavio madrac preko mene, tako sam se gotovo ugušila, a zatim je zahtijevao od mene da napišem oproštajno pismo. Onda je uzeo 50 tableta paracetamola i počeo na silu da mi ih gura u usta, govoreći da ako on ne može da me ima, niko drugi neće. Tada mi je pozlilo i on se odjedanput osvijestio. Sav se uspaničio i odjurio je da pozove hitnu pomoć.
Kada su došla ambulantna kola, govorila sam potpuno nepovezano. Uspjela sam nekako da izustim da je Endrju pokušao da me ubije i pokazala im užasne modrice na mome vratu. Naredna četiri dana provela sam na infuziji u bolnici Hull Royal.
Inteligentni psihopata
Endrju je optužen da je pokušao da me ubije i ponovo je upućen na psihijatrijsko liječenje. Naredne godine osuđen je na 11 godina zatvora. Suđenje je proteklo korektno, osim što sam zamjerila njegovim advokatima, koji su me predstavili kao osobu koju impresioniraju nasilne osobe i divlji seks.
Poslije suđenja sam doživjela nervni slom i počela sam da patim od posttraumatskog stresnog sindroma. Nakon žalbe, Endrjuuu je kazna smanjena na šest godina…
Napad koji sam doživjela poptpuno mi je promijenio život. Još uvijek mi se vraćaju užasne slike. Srećom, tri godine nakon ovog stravičnog iskustva upoznala sam Darena bez kojeg se, sigurna sam nikada ne bih uspjela izvući iz mraka, koji me je pritiskao. Pokrenula sam kampanju da se Endrju, poslije puštanja na slobodu, smjesti na sigurno jer, nema sumnje da je riječ o psihotičnom ubici koji stupa na scenu kada se osjeti odbačenim. Nadam se da ću u tome uspjeti – završava Džejn svoju dramatičnu ispovijest. (Arhiv Najportala)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON