Zdravka i Mirko Imre Kekenjseke, zaljubljenici u rode iz Bok Jankovca kod Gradiške, ovaj kišni maj nisu dočekali u svojoj bajkovitoj kući.
Godinama su Zdravka i njen suprug Imre Kekenjseke u blizini svoga doma u Bok Jankovcu kod Gradiške dočekivali u proljeće rode, a u jesen ih ispraćali na daleke pute. Međutim, zbog zdrabstvenih tegoba otišli su u Njemačku na liječenje. Gore su već mjesecima…
Ono što je šokiralo njihovu rodbinu i komšije jeste saznanje da ovog proljeća rode nisu došle na njihovo imanje. Kao da slute da ih tamo niko ne čeka. I ptice su, izgleda, osjetile da domaćini nisu kod kuće. Da u kući ne gori vatra.
Reporteri “S rpka info” boravili su u Bok Jankovac i uvjerili se: rode se nisu vratile. Gnijezda, koja su izgradili Gradiški komunalci, su prazna, a kuća porodice Kekenjseke zatvorena.
Ranijih godina rode su se vraćale, najkasnije do kraja marta. Ove godine ih nema. Nema na toj adresi ni ljudi, koji su živjeli za mir, za ljubav među ljudima i životinjama.
Prijatelji vjeruju da će se Zdravka i njen suprug Imre Kekenjseke, kojeg su komšije i rođaci, po narodski, nazvali Mirko, uskoro vratiti kući. I da će se sa njima na imanje vratiti i dječja graja i radosni žamor veselih gostiju. I naravno, rode.
Inače, Zdravka je rodom iz Potkozarja, a Imre Mađar iz Vojvodine. Upoznali su se u Njemačkoj, jer su oboje tamo proveli dobar dio životnog vijeka, te su zaradili i penziju.
Rode su neizostavan dio njihove priče. Ove ptice Zdravka i Mirko dočekuju u proljeće, hrane ih, čuvaju, postavljaju bandere i stubove da na njima rode lakše sagrade gnijezda i othrane ptiće.
Štitili su ovo dvoje dobrih ljudi svoje rode od grabljivaca, liječili ih kad bi bile povrijeđene, pratili svaki njihov let u naselju, prebrojavali mlade… A krajem avgusta svake godine bi ih ispraćali na dalek put, u toplije krajeve.
Ljubav prema rodama, Mirko je stekao još kao dječak u starom zavičaju, pa ga prenio i na suprugu Zdravku. Ona je svakodnevno kupovala girice i drugu hranu za ove ptice. Nikad Mirko i Zdravka ne bi doručkovali dok prvo ne nahrane rode.
“Rode me, ujutro, čekaju ispred vrata, u vrtu, da ih nahranim. Cijelo jato se ovdje gnijezdi i sa nama dijeli isti životni prostor. Ovo je naša i njihova zajednička kuća, livada, dvorište… Sve rode koje ovdje lete, a ima ih mnogo, smatramo svojima – pričala je minulih godina Zdravka.
I ovog proljeća, svi su u Bok Jankovcu iščekivali povrtatak roda. Ali gnijezda su ostala prazna. Njihove omiljene ptice, kažu komšije nisu sletjele u gnijezda, jer nisu vidjeli svoje dobrotvore.
“Doletjele su neke rode, vjrovatno su čekale Zdravku i Mirka, pa su nakon nekoliko dana odletjele dalje – pričaju mještani.
Samo jedna roda deformisanog krila, povremeno dolazi, hoda po dvorištu porodice Kekenjeske, tužno gleda u kućna vrata, pa i ona ode. To je Zdravkina i Mirkova ljubimica, koju su dugo liječili, a potom pustili u prirodu. Ona svoje spasitelje nije zaboravila. (Naj portal)
