Sudbine
Rode se nisu vratile na imanje Imre i Zdravka: KAO DA ZNAJU ZA BOLEST NJIHOVIH DOMAĆINA
Zdravka i Mirko Imre Kekenjseke, zaljubljenici u rode iz Bok Jankovca kod Gradiške, ovaj kišni maj nisu dočekali u svojoj bajkovitoj kući.
Godinama su Zdravka i njen suprug Imre Kekenjseke u blizini svoga doma u Bok Jankovcu kod Gradiške dočekivali u proljeće rode, a u jesen ih ispraćali na daleke pute. Međutim, zbog zdrabstvenih tegoba otišli su u Njemačku na liječenje. Gore su već mjesecima…
Ono što je šokiralo njihovu rodbinu i komšije jeste saznanje da ovog proljeća rode nisu došle na njihovo imanje. Kao da slute da ih tamo niko ne čeka. I ptice su, izgleda, osjetile da domaćini nisu kod kuće. Da u kući ne gori vatra.
Reporteri “S rpka info” boravili su u Bok Jankovac i uvjerili se: rode se nisu vratile. Gnijezda, koja su izgradili Gradiški komunalci, su prazna, a kuća porodice Kekenjseke zatvorena.
Ranijih godina rode su se vraćale, najkasnije do kraja marta. Ove godine ih nema. Nema na toj adresi ni ljudi, koji su živjeli za mir, za ljubav među ljudima i životinjama.
Prijatelji vjeruju da će se Zdravka i njen suprug Imre Kekenjseke, kojeg su komšije i rođaci, po narodski, nazvali Mirko, uskoro vratiti kući. I da će se sa njima na imanje vratiti i dječja graja i radosni žamor veselih gostiju. I naravno, rode.
Inače, Zdravka je rodom iz Potkozarja, a Imre Mađar iz Vojvodine. Upoznali su se u Njemačkoj, jer su oboje tamo proveli dobar dio životnog vijeka, te su zaradili i penziju.
Rode su neizostavan dio njihove priče. Ove ptice Zdravka i Mirko dočekuju u proljeće, hrane ih, čuvaju, postavljaju bandere i stubove da na njima rode lakše sagrade gnijezda i othrane ptiće.
Štitili su ovo dvoje dobrih ljudi svoje rode od grabljivaca, liječili ih kad bi bile povrijeđene, pratili svaki njihov let u naselju, prebrojavali mlade… A krajem avgusta svake godine bi ih ispraćali na dalek put, u toplije krajeve.
Ljubav prema rodama, Mirko je stekao još kao dječak u starom zavičaju, pa ga prenio i na suprugu Zdravku. Ona je svakodnevno kupovala girice i drugu hranu za ove ptice. Nikad Mirko i Zdravka ne bi doručkovali dok prvo ne nahrane rode.
“Rode me, ujutro, čekaju ispred vrata, u vrtu, da ih nahranim. Cijelo jato se ovdje gnijezdi i sa nama dijeli isti životni prostor. Ovo je naša i njihova zajednička kuća, livada, dvorište… Sve rode koje ovdje lete, a ima ih mnogo, smatramo svojima – pričala je minulih godina Zdravka.
I ovog proljeća, svi su u Bok Jankovcu iščekivali povrtatak roda. Ali gnijezda su ostala prazna. Njihove omiljene ptice, kažu komšije nisu sletjele u gnijezda, jer nisu vidjeli svoje dobrotvore.
“Doletjele su neke rode, vjrovatno su čekale Zdravku i Mirka, pa su nakon nekoliko dana odletjele dalje – pričaju mještani.
Samo jedna roda deformisanog krila, povremeno dolazi, hoda po dvorištu porodice Kekenjeske, tužno gleda u kućna vrata, pa i ona ode. To je Zdravkina i Mirkova ljubimica, koju su dugo liječili, a potom pustili u prirodu. Ona svoje spasitelje nije zaboravila. (Naj portal)
Sudbine
Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!
Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.
„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.
Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.
„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.
Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.
„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“
Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.
„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.
I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.
Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.
„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.
Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.
„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.
Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.
„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti4 sedmice
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti4 mjeseca
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON