Pratite nas

Sudbine

Marija Vučković je podigla poslovno carstvo: IZAZIVALI SU ME “MARA UŠTIPAK” A JA IM PRIJETILA DA ĆU PROMIJENITI POL

Published

on

Promisli tada Marija „ma*icu vam vašu, zapamtićete vi Maru uštipak i dan kada ste me tako u sprdnji nazvali“. I bi tako

I tako jednom prije 17 godina Marija Vučković iz sinjskog zaseoka Vučkovići, uđe u garažu i prvi put u životu ispeče na vrelom ulju uštipke, ravno njih 88 komada.

Zapakuje ih onako tople, stavi ih na tacnu uz kuhane i pečene kukuruze, krene na sinjske ulice, i nakon nekoliko sati vrati se kući s praznom korpom.

Upali se Mariji lampica i evo već sutra nje na ćošku kraj sinjske katedrale, naoružana do zuba s pokretnom pečenjarom, piše Slobodna Dalmacija.
Svijet se propeo na zadnje noge, „usprdecao se s nazadnim dobacivanjima, ismijavanjima, ruganjima“. Išli su dotle da joj ubrzo i nadimak Mara uštipak dali.

Promisli tada Marija „ma*icu vam vašu, da vam ma*icu vašu, zapamtit ćete vi Maru uštipak i dan kada ste me tako u sprdnji nazvali“. I bi tako. Danas se Sinj po tri simbola poznaje, Gospi, Alci i sinjskom uštipku Mare uštipak.

Stvorila je ona od njega brend, ispekla ga prva u uličnoj prodaji u cijeloj Hrvatskoj. I pokrenula lanac onih koji kopiraju njenu ideju. Od uštipaka je postala preduzetnica, od njih sagradila i prvi sinjski penthaus u svojoj kući za odmor, uz njega i zatvoreni bazen s grejanom vodom za turizam od 365 dana. Dobila i titulu ambasadorke turizma.

“Kada sam s tih prvih 88 na pladnju iz garaže izašla, mater i pokojni ćaća su mi počeli vikat „stani, ne sramoti se, ne ajde vani, šta se glupiraš“.

Ali ja sam tvrdoglavi živac, kad nešto naumim i znam da je to to, nema stajanja, gonim svoje. I evo mene sutradan na ćoši kraj katedrale, usrid Sinja“, priča Mara pred novinarima kao pred komšijama pa kaže:

“Donila sam sa sobom školsku klupu, plamenik šta nam služi kad bi doma klali prasad i onda topili mast, kaciolu od materinog vojničkog graha, sić od „jupola“ ka kantu za mišanje smjese i roštijeru onu od ispod peke jer je bila najšira…

“Krenula ja peć, krenu odma i pusti zlobni komentari. To je taj naš mentalitet, čim nešto radiš, a nisi kopira dugoga onda si na pladnju za ruganje. Počeli su mi govoriti, ‘a sramote peć uštipke, to nas je i potralo od kuće, pa kako možeš,…‘.

I kako mi je ime Marija, dadu mi nadimak Mara, Mara uštipak. Ali neka, kako su mi ga dali, dobro su ga dali, sada me cila Dalmacija i šire po njemu poznaje. Fala im na tome – veli Marija, kasnije i prva pobjednica na takmičenju u kvalitetu sinjskih uštipaka.

Veli Mara, krenulo ko ludo

“Krenem ja od jednog štanda, s vremenom nastanu dva, pa dođu i kućice, tri zaposlenika i ja četvrta, posao je bujao kao kvasac. Godine rada i rada, dan, noć. Slobodne dane imam samo za Božić, Uskrs i Novu godinu.

Sve ostalo ja sam na nogama kraj štanda i u mom malom prostoru iza, svaki dan isti, svaki dan radni. Kad se pripremam za sajam u Benkovcu spavam samo sat vremena.

Lani sam posle Alke i Velike Gospe pukla ko cvrčak od posla, Bože dragi koliko sam ih tada napekla. I prvi put da sam tada otišla na godišnji odmor, pet dana u komadu.

Šta bi rekla onima što „na kavama i po zidićima“ sjede plačući da posla nema

“Jučerašnjeg kruva da mi Bog prosti, da ga umaču u vodu, ja im ne bi dala. Ko mene pita kako je meni dok radim od jutra do sutra. Jer ako ja ne otvorim svoj dućan i štand, neće biti ni centa zarade, ni dinara kod kuće. Meni je dan kratak. Ali mi je taj rad donio i moj penthouse, kuću za odmor i bazen. Sve je to od temelja uštipaka počelo i stvoreno“, kaže Mara.

Samohrana je majka dvojice sinova, sama ih je uz pomoć svojih roditelja na pravi put izvela, obojica joj kada treba u poslu pomažu.

Ljudi je prepoznaju, traže da se s njom slikaju. Misle kako se iza nadimka Mara uštipka krije neka bakica. A kad ono, zgodna žena, vitka, crne kose duge, uvijek složene u urednu punđu, našminkana, s finim nakitom, lijepo obučena, dugih nalakiranih noktiju.

Mare uštipak je dama, ali i poslovna žena. Nakon što je uvidjela da u Sinju fali turističkih kapaciteta, djedovinu je pretvorila u kuću za odmor. Na vrhu kuće u prvom sinjskom penthausu krije se vidikovac i đakuzi za goste.

“Svaka kuća za odmor uvijek ima istu stvar, krevet za leć, zahod, tuš, pećnicu, TV. A ja sam želila više, želim ponuditi emociju, sinjsku alkarsku tradiciju i kuću koja će turizam imati 365 dana u godini. Zato je puna detalja – kaže Mara.

Pokazuje kako se sve može, i biti samohrana majka i voziti kombi, i preko svojih ženskih ruku donijeti sav, ali sav, kompletni građevinski materijal potreban za gradnju njenih nekretnina. Dvadeset kilograma je smršala u godini dana na „baušteli“ dok je kuću i bazen građom opskrbljivala, i radnike na gradilištu nadgledala.

Priča i kako ju je malo prije kretanja u akciju bazen, tu pred kafićem kraj kuće zaustavila grupa lokalaca. Sjede oni, sunčaju se ko stari mačci, piju, za*ebavaju u dokolici. Evo i Mare u kombiju punom građevine…

“Alo Mare, stani, a šta ćeš sada kada si penthaus napravila, šta se opet novo spremaš, di ćeš sad – provociraju oni, a Mare se muški nalakti na prozor kombija:

“Sad ću u Beograd, na operaciju promjene pola – veli ona. Na njihovo pitanje zašto, Mara bezobrazno odgovara: Da postanem muško i … vam mater, a oni ućutali u sekundi. I produži na svoje gradilište.

Piše i poeziju, jednu knjigu već je izdala, a ima već u pripremi i zbirku za djecu. Tako je prva svoje uštipke obukla u papirnatu haljinicu sa svojom pjesmom na poleđini. Zovu je kraljicom dalmatinskog uštipka. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending