Bavljenje pčelarstvom predstavlja vid terapije za dušu osobama sa invaliditetom, a prvenstveno pomaže kao psihofizička rehabilitacija, gdje svaka osoba može pronaći sebe, kvalitetno popuniti svoje slobodno vrijeme, jer samim boravkom u prirodi i na pčelinjaku, činimo mnogo za svoje zdravlje.
Ovo su riječi Gostimira Radulovića, stopostoptnog invalida, žrtve mine iz Banja Luke. Na osnovu ličnog iskustva on preporučuje bavljenje pčelarstvom jer su osobe sa invaliditetom na taj način korisniji sebi, svojoj porodici i lokalnoj zajednici.
“Pčelarstvo više posmatram kao vid rehabilitacije osoba sa invaliditetom, naročito konzumiranje zdravih pčelinjih proizvoda, a na kraju, ovaj hobi predstavlja i solidnu dopunu kućnom budžetu – kazuje ovaj pčelar.
Otkriva da je seleći pčelar tako da u godinama koje su medonosne, kako kaže, ostvari prinos u medu kao što je bagremov, kestenov i livadski med, a osim meda prikuplja polen, propolis i vosak.
“Bavim se i pravljenjem likera na bazi meda, kao i pakovanjem meda s raznim orašastim plodovima i sušenim voćem – ističe on.
Navodi kako se pčelarstvom bavi proteklih deset godina.
“Kako sam osoba sa invaliditetom – žrtva mine od 1994. godine, život mi je krenuo u sasvim drugom pravcu od onog kako sam zamišljao. Tada sam počeo razmišljati čime bih mogao da se bavim u životu, a da mi taj posao može pomoći da se vratim u normalne životne aktivnosti koje će me ispunjavati, te ujedno popuniti kućni budžet – ističe Radulović.
Dodaje da živi u u ruralnom dijelu Banjaluke u kojem žive pčelari koji su se ranije bavili pčelarstvom, a koji su njegovi prijatelji i poznanici. Njegova avantura bavljenja pčelarstvom počela je kada ga je jednog dana prijatelj pozvao na druženje koje su realizovali pčelari lokalnog udruženja, gdje su organizovali predavanje i razmjenjivali pčelarska iskustva.
“Kako me na tom druženju jednostavno privukla i zainteresovala tema o biologiji i korisnosti pčela za život i svi benefiti pčelinjih proizvoda u ljudskoj ishrani, počeo sam da razmišljam kako bih mogao da okušam sreću u ovoj branši, a ujedno da u tome pronađem sebe – priča Radulović.
Kaže da se u razgovoru sa pčelarima raspitao kako i na koji način da pokuša da se ostvari u radu sa pčelama.
“Na moje iznenađenje, svi su me podržali u ovoj ideji i obećali pomoć kroz nabavku početnih košnica. Nakon nekoliko dana nabavio sam četiri košnice sa pčelama, nekoliko knjiga za početnike, a prijatelj pčelar mi je pružio šansu da mi bude mentor i pomogne oko praktične obuke – navodi Gostimir.
Ističe da je nekoliko godina posjedovao od četiri do 10 košnica, te je malo po malo sticao bogatije pčelarsko iskustvo, a tako se javila i sve veća ljubav prema pčelama. Dodaje da je pčelarsku opremu nabavljao u skladu sa mogućnostima, te je vremenom postepeno proširivao svoj pčelinjak.
“Danas, nakon 11 godina rada, posjedujem 60 pčelinjih zajednica. Oženjen sam, otac dvije kćerke i djed jedne preslatke unuke. Imam veliku podršku porodice koja mi pomaže u svakodnevnom životu, kao i u bavljenju pčelarstvom, gdje smo svi uključeni, a najviše prilikom pripreme pčelarske opreme, koja uključuje farbanje nastavaka, skivanje i užičavanje ramova, topljenje voska, dezinfekcija opreme i pribora – pojasnio je ovaj pčelar.
Kaže da mu porodica pomaže i u samom radu u pčelinjaku.
“Zajedno obavljamo preglede pčelinjih zajednica, pomažu mi oko poslova vrcanja meda, prikupljanja polena i propolisa, kao i oko rana na selenju na pčelinje paše. Porodica je tu u svakom momentu i bez njih bavljenje pčelarstvom, kao i drugim poslovima za osobe sa invaliditetom, bilo bi skoro nemoguće – rekao je Radulović.
Ističe da je od početka bavljenja pčelarstvom bio aktivan član lokalnog udruženja pčelara, gdje je sa kolegama razmjenjivao iskustva, a međusobno su pomagali i pčelarima koji su nailazili na probleme u radu.
“Bio sam takođe jedan od inicijatora da pomažemo pčelarima početnicima u njihovim prvim koracima u svijetu pčelarstva, kao i kroz poklanjanje prvih pčelinjih zajednica, zatim u omasovljenju udruženja, te upoznavanju članova sa zakonskim regulativama vezanih za pčelarstvo – dodaje on.
Osobama sa invaliditetom je potrebna nabavka alata i opreme koja je neophodna za uspješno bavljenje ovim biznisom, teoretska i praktična obuka, zatim nabavka mašina za proizvodnju satnih osnova, topionika voska, sterilizatora, vrcaljki, mašina za održavanje pčelinjaka.
Prema njegovim riječima, oprema je skupa, a osobe sa invaliditetom su s veoma malim ili nikakvim redovnim novčanim primanjima.
“Mišljenja sam da bi svi nivoi vlasti, ali i nevladin sektor, trebali da se uključe u podršku pčelarima, a prvenstveno pčelarima osobama sa invaliditetom, kroz nivoe povoljnijih i većih podsticaja, jer ove osobe, koliko god se trudile i imala podršku porodice, nisu u fizičkoj mogućnosti da se profesionalno bave pčelarstvom kako bi bili u potpunosti nezavisni – objašnjava on. (Naj portal)
