Pratite nas

Zanimljivosti

Imalo se šta slaviti: KAKO SMO NEKADA SLAVILI PRVI MAJ?

Published

on

U znak sjećanja na oko 40 hiljada radnika iz Čikaga koji su, tražeći bolje uslove života, stupili u štrajk 1886. godine, danas se obilježava Međunarodni praznik rada, 1. maj.

U Sjedinjenim Američkim Državama tada je organizovano oko pet hiljada štrajkova nezadovoljnih radnika koji su zahtijevali obezbjeđivanje dnevnog radnog vremena od osam sati, odmora i kulturnog uzdizanja. U Čikagu su 3. i 4. maja izbili sukobi između radnika i policije, bilo je poginulih, a vođe štrajka osuđene su na smrt.

Predstavnici radnika iz cijelog svijeta tri godine kasnije, u Parizu na Drugom kongresu Internacionale, odlučili su da svake godine slave Prvi maj kao međunarodni praznik radničke borbe i solidarnosti.

Od tada radnici svakog 1. maja organizuju priredbe, zborove i demonstracije, izlaze na ulice tražeći bolje uslove života i rada. Prvi maj je, kao i u većini zemalja svijeta, državni praznik u zemljama bivše Jugoslavije. Međutim, utisak je da se danas smisao ovog praznika promijenio, kao da je izgubio svoje značenje. Sve je manje radnika, pa i stanovništva, a I oni što rade muku muče sa standardom.

A nekada, praznik rada u Jugoslaviji praznikovan je programima i slavljima na ulicama gradova. Promovisana su dostignuća radničke klase, stuba Socijalističke Federativen Republike Jugoslavije, a skupovima su prisustvovali i najveći državni zvaničnici, pa i sam predsjednik Tito.

Prvomajski uranak decenijama unazad budio je poseban osjećaj radosti i sreće obojene šarenilom kakvu donosi proljeće. Ulice su bile u posebnom svečarskom izdanju ukrašene zastavama, što partijskim što državnim, parolama. Cvijećem zakićeno i staro i mlado uz pjesmu i veselje, nezaobilazno druženje u prirodi, jednostavno se radovalo životu.

U arhivi Oslobođenja iz 1950. godine pronašli smo slijedećo tekst:

“Proslava Prvog maja u Sarajevu počela je budilicom. U rano jutro tri glazbe su prošle ulicama svečano iskićenog grada, a malo iza toga odjekivale su na sve strane pjesme omladine i trudbenika koji su se okupljali i u grupama sa zastavama i transparentima hitali na zborna mjesta gdje su se formirali pojedini dijelovi velike prvomajske povorke (…). Preko 50.000 ljudi izašlo je da posmatra defile i svečanu prvomajsku povorku sa rezultatima borbe naših trudbenika za ostvarenje Titovog Petogodišnjeg plana”. .

“Naša radnička klasa – prva u svijetu – primila je na svoja pleća veliku odgovornost, primila je cjelokupnu privredu da njome upravlja, govorio je Đuro Pucar Stari, sekretar Centralnog komiteta KPBiH, na velikom prvomajskom mitingu u Sarajevu 1952.

Iz godine u godinu praznik rada svečano je proslavljan u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. U prvomajskim defileima predstavljani su i novi proizvodi fabrika, ali i napredak industrije, rezultati rudara koji su konstantno premašivali godišnje planske zadatke, dok bi građevinari iznosili postignuća koja su se ogledala u izgradnji fabrika i stanova.

Prvomajske povorke bile su smotre dostignuća radnih ljudi, pa se u izvještajima navodi i da je u Trebinju puštena u pogon nova fabrika namještaja, u Stariću kod Kladnja položen temeljac za tvornicu namještaja, u selu Šehovci učenici izgradili vodovod… U Nišu otvoprena nova ambulanta, u Tetovu postavljen temeljac za novu fabriku TV rijemnika, u Splitu novi pogoni “Jugoplastike”..

Prvomajski praznici propraćeni su u cijeloj zemlji nizom prigodnih manifestacija. Iz velikog broja gradova stižu vijesti o otvaranju tvornica, o svečanostima održanim u organizacijama udruženog rada, mjesnim zajednicama, školama (…)

Po već tradicionalnom običaju, praznovalo se i na omiljenim izletištima ili pak višednevnim boravkom u jednom od gradova jadranske obale, koji su u toku prvomajskog praznika po broju posjetilaca na ulicama podsjećali na špicu turističke sezone. Stariji se tih godina sjećaju sa sjetom i željom da će opet doći neko ljepše vrijeme – bar za generacije koje dolaze.

Ipak, Međunarodni praznik rada početkom 90-ih je obilježen skromnije nego ikad. Tome je doprinijela politička i ekonomska situacija u bivšoj Jugoslaviji, pogoršan socijalni status radnika. Zbog političke klime u pojedinim dijelovima zemlje izostala su i uobičajena praznična obilježja, dok drugi, uprkos svemu, nisu prekinuli tradiciju masovnog okupljanja i veselja.

Od tada 1. Maj se proslavlja sve skromnije, baš kao I radnička klasa, koja je nekada bila gospoda, iako su se oslovljavali kao drugovi. Danas nema drugova, ali su svi gospoda perezadužena u bankama i robovi aktuelnih političkih režima. (Naj portal)

Zanimljivosti

VIDEO Slučajni susret otkrio zanimljive detalje: Koji Sarajlija je najmlađi taksista u Evropi

Published

on

Edin s našim novinarom Batom Šišićem

Mjesec je novembar, a u Sarajevu pao prvi snijeg. I, kako obično biva sa vremenskim nepogodama veći dio građana koristi usluge taksista grada Sarajeva. A takom mog kratkog boravka u Sarajevu bio sam i ja njihov potrošač.

Osmijeh od uha do uha

Iskreno, obično se ne vozim Sarajevo taxijem iz nekih mojih prijašnjih loših iskustava sa tom firmom. Ali, ovaj put mi se mnogo žurilo i nisam birao, a prvi taksi koji sam zaustavio bio je upravo Sarajevo taxi. I, tako sjedam u auto, a odmah po ulasku dočeka me osmijeh vozača, kako se kaže u narodu, od uha do uha. Dečko jako mlad, veseo, komunikativan.

Pruža ruku da se upoznamo i reče da se zove Edin Čaušević. Vidio sam da je po godinama veoma, veoma mlad, pa moja novinarska znatiželja nije mi dala mira, pa ga upitah za godine. I, tako započe naša veoma zanimljiva komunikacija.

– Ja sam najmlađi taksista u Sarajevu, ako ne i u BiH ili bolje rečeno u Evropi. Imam samo 19 godina i naslijedio sam zanimanje moga oca, koji je bio dugogodišnji taksista u Sarajevu. Ustvari ovo je porodišni posao i naša porodična tradicija. Ima još mladih taksista, ali ja sam opet najmlađi od njih, jer ta neka starija generacija i generacija mog oca polagano odlaze u penziju, pa mi djeca preuzimamo. Nastavljamo zanimanje i posao kojim su se oni bavili. Moram da kažem da se mi mladi taksisti svi držimo zajedno, pazimo jedni na druge – rekao nam mladi Edin.

Njihovo dijete

Kako su te prihvatili stariji taksisti?

– Veoma, veoma lijepo. Mog tatu su svi poznavali i poštovali, ustvari prihvatili su me kao da sam njihovo dijete, što realno i jesam. Veoma često me kontaktiraju, nude pomoć pitaju me da li znam sve ulice, kako se općenito snalazim u poslu. Ali, mi ove mlađe generacije više sa tim nemamo problema, svi imamo ove pametne telefone, aplikacije. Jednostavno posao taksiste je veoma, veoma zanimljiv.

 

Po ulasku odmah sam primijetio da si veoma komunikativan, nasmijan.

– Iskreno taksisti su ogledalo svakog grada, ambasadori svakog grada. Jer svaki stranac koji dođe u grad većinom sjedne u taksi i, prvi njihov susret sa nekim recimo iz Sarajeva je upravo vozač taksija. Jednostavno taksista stvara prvi utisak o jednom gradu. Ja govorim više stranih jezika tako da mi je to jedna olakšavajuća okolnost po pitanju ovog posla i komunikacije sa ljudima.

Edin Čaušević osim što vozi taksi, uporedo sa poslom je i student.

– Da, tako je. Studiram informatiku, softverski inžinjering je bio moj izbor. To je ono što ima smisla uz ovaj posao koji radim. Jer u ovom poslu sam slobodan, nemam ograničeno vrijeme, tako da mogu da studiram.

Student Informatike

Kada završiš studij da li ćeš se nastaviti baviti taksijem?

– Jedno sigurno znam, da porodični posao neću ostaviti, ali vidjet ću šta će mi još život donijeti i gdje će da me odvede. Sa informatikom se može raditi iz svakog dijela našeg lijepog Sarajeva, tako da nismo ograničeni sa mjestom gdje se u tom trenutku nalazimo. A, meni je to veoma bitno da imam tu neku slobodu, koja meni mnogo znači.

Na pitanje da li je teško biti taksista u Sarajevu, Edin je odgovorio:

– Za mene zaista nije, jer mi svi mladi, pa tako i ja puni smo energije, elana. Meni se lično sviđa što upoznajem nove ljude, jedino je saobraćaj u Sarajevu malo specifičan. Ali, za mene je Sarajevo super u poređenju sa drugim gradovima u Evropi i regionu.

Da li se plašiš noćne vožnje, da li je bilo neprijatnih situacija?

– Da budem iskren, kako ja tako i moje kolege, mislim na ovu mlađu generaciju, mi baš biramo. Izbjegavam ili izbjegavamo da vozimo ljude koji su pijani ili pod dejstvom nekih od zabranjenih supstanci. Za sada zaista nisam imao nikakvih neugodnih situacija. Nekad ljudi to pogrešno shvate, ali zbog moje ili naše sigurnosti mi zaista biramo u trenutku koga ćemo da primimio u auto.

Siguran sam da je mnoge od vas koji ste ovo čitali, dirnula ova iskrena priča veselog i mladog sarajevskog taksiste Edina Čauševiča, čiji broj vozila je je 309 Sarajevo taksi.

Svaki nepoznati putnik, stranac koji uđe u njegov automobil shvatit će odmah koliko je Sarajevo, koliko je Bosna i Hercegovina gostoljubljiva zemlja i zemlja sa dosta mladih i veoma pametnih i talentiranih ljudi.

Bato Šišić (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending