Početkom osamdesetih godina Miroslav Ilić je već bio naodnjačka zvijezda u vrhu jugoslovenske estrade. Već tada je tada su ga prozvali “slavujem iz Mrčajevaca”. Sarajevski AS, koji je u to vrijeme bio jedna od najtiražnijih novina (tiraž oko 300.000 primjeraka) u nekoliko nastavaka je pričom i fotografijom široj publici je predstavio Ilićev životni i estradni put. Inače, feljtonske prče su bile rezervisane samo za najveće zvijezde, a autori ovog feljtona su Milan Radić i Ekrem Milić.

Popularnost Miroslava Ilića počela je vrtoglavo da raste. On priprema i svoj treći album koji nosi naslov;”Tako mi nedostaješ”, po pjesmi Novice Uroševića. Tekst ove pjesme ubrzo je postao “lijek” za mnoga “rasparena srca”. No nije samo ona bila hit na albumu. Tu su postale i druge pjesme kao “Sladak šećer – ladna voda”,”Nije smela pogrešiti”, “Smej , se smej” i ostale.

Prvi solo koncert
“Tada se rodila ideja o mom prvom solističkom koncertu – priča Miroslav. Bio je to početak 1981. godine, pripremalo se “Beogradsko proleće” i ja sam uspio da dobijem termin u Domu Sindikata u Beogradu upravo nekako u dvodnevnoj pauzi festivala. Čovjek koji je najviše vjerovao u mene i moju zrelost da izađem sam pred publiku, bio je Branko Stojnić, producent Radio televizije Beograd.

I pisac ovog feljtona bio je pozvan u Beograd 15. maja 1982. godine da prisustvuje prvom solističkom koncertu Miroslava Ilića pod nazivom “Tako mi nedostaješ”. Tada je sa Miroslavom dogovoreno da bude gost AS – a u Banja Luci na priredbi “Vi, AS i asovi”. On je to sa zadovoljstvom prihvatio baš kao i ponudu da zajedno sa Čolićem i Vajtom pjeva na izboru MISS Jugoslavije, opet u Banja Luci.

No vratimo se solističkom koncertu u Domu Sindikata. Miroslav Ilić je doživio nezapamćen uspjeh. Četiri koncerta u dva dana bila su rasprodata. Gledalo ga je i slučalo 9.000 ljubitelja narodne muzike. Tako je Ilić položio jedan veliki ispit i dokazao svoju punu pjevačku zrelost.

Kada govorimo o 1981. godini da ne zaboravimo da je u njoj Miroslav Ilić bio ubjedljivo prvi na svim top listama narodne muzike, proglašen je “pjevačem godine”, za ovu prethodnu godinu, dobio je brojna priznanja.

A onda će se pojaviti Radoslav Đokić Raka. Bilo je to 1982.godine, kada mu je ponudio da održi Ilićevu jugoslevensku turneju – jednu od najboljih koja je organizovana u tadašnjoj državi. Miroslav mu to nije zaboravio. I počinje urnebes

Miroslav Ilić se opet nije zalijetao da odmah i po svaku cijenu krene sa dužom turnejom. Čekao je još jednu ploču koja bi upotpunila njegov repertoar, ili kako on to voli da kaže “dopunila dućan vrijednom robom”.

“Ta ploča nastala je početkom 1982. godine – kaže Miroslav. Nazvali smo je “Shvatio sam, ne mogu bez tebe”. Na njoj je opet bilo, kao i na prethodnoj još nekoliko pravih hitova kao: ”Pusti me da te volim”, “Djevojčice, opa, cupa”, “Cvjetaj ružo” i drugi. Po izlasku ploče “Shvatio sam da ne mogu bez tebe” i ja sam shvatio da je došlo vrijeme da napravim jednu veliku jugoslovensku turneju kakvu do tada još niko od “narodnjaka” nije napravio.

Sada već za Ilića radi čitav jedan tim. Program je osmislio i režirao neizbježni Jovan Ristić, dok je tehničkim dijelom posla rukovodio Radoslav Đokić Raka..

Zamišljeno je bilo da program počne ra refrenom pjesme “Shvatio sam ne mogu bez tebe”, da Miroslav u prvom dijelu pjeva “stare uspjehe”, lagane pjesme iz Šumadije, a u finišu nove hitove. Goste je on sam odabrao. To su bili njegov kum Dobrivoje Topalović, čija je pjesma “Ej, da mi je” upravo bila u usponu na top listama, zatim Božidar Boki Milošević, virtuoz na klarinetu, orkestar “Singidunum” i Ilićev otac Života Ilić. Ponekad bi uskočio i Milovan Ilić Minimaks.

Turneja je počela 15. marta iz Kragujevca i za tri mjeseca obišla mnoga mjesta širom Jugoslavije. Ilića je vidjelo i čulo oko 200.000 gledalaca! Gradovi rekorderi su bili Beograd sa 12.000 posjetilaca (na pet koncerta za redom), zatim Mostar sa 10.000 na Veležovom stadionu, pa Zagreb sa 8.000 i Sarajevo sa 6.000.

Ostaće kao nezaboravna uspomena i Miroslavu Iliću , a i nama koji smo pratili turneju, slika na stadionu Veleža u Mostaru gdje se okupilo publike skoro kao kad Velež igra sa Crvenom Zvezdom. Ta publika je neumorno aplaudirala, a kada je Ilić na završetku koncerta zapjevao “Smej se, smej”, svi su sa njim pjevali u glas. On je završio koncert i pošao prema svlačionici, a publika je stajala na svojim mjestima i nije ni pomišljala da krene kući. Bio je to prizor dostojan divljenja, priznanje koje može da dobije samo pravi umjetnik.

Koja publika voli Miroslava Ilića, pitamo ga?

“Pa ima ih iz raznih generacija. Sve je više mladih. Ima dosta djece. Majke ih donose poslije koncerta po autogram. I zamisli da znaju na pamet mnoge moje pjesme. Inače, nije tačno da mladi danas vole samo rok muziku. Oni vole dobru muziku bez obzira na žanr.
Ako nije tajna, koliko je novca donijela ova turneja?

“Ne, nije tajna. Kada se odbiju silni rashodi koji opterećuju ovakve koncerte, počev od zakupa dvorana i stadiona, pa preko raznih poreza, “zampova”, zatim ako se uzme u obzir sve što sam u životu uložio da bi konačno došao do jednog ovakvog posla, mislim da, ako mi od svega ostane 150 miliona starih dinara, to nije mnogo.

I tako je proteklo prvih petnaestak godina karijere Miroslava Ilića koja i danas traje. Njega je publika voljela u svim krajevima Jugoslavije. (Naj portal)

Slijedeći nastavak pročitajte OVDJE

Feljton o raspjevanom Šumadincu Miroslavu Iliću: SLAVA GA NIJE OPILA, ALI JESTE ALKOHOL (6)