Pratite nas

Sudbine

Hrvatima Stoca smeta 12-člana romska porodica: DEMIR IM KUPIO KUĆU, ALI IH KOMŠIJE ISTJERALE

Published

on

Aktivista Demir Mahmutčehajić iz Stoca zajedno sa suprugom odlučio je pomoći romskoj porodici, tačnije majci sa 12-oro djece. Podigao je kredit i kupio im kuću. Nažalost, zbog okruženja i komšiluka koji nije htio prihvatiti ovu porodicu, kuća je ostala prazna. Ipak, na druge načine pomoć stiže porodici, a uskoro bi trebalo biti izgrađeno i kontejnersko naselje.

Kako je N1 ispričao Mahmutčehajić, ova porodica je deportovana iz Njemačke, nakon što je je otac preminuo.
“Oni su otišli tamo tražeći azil i vratili se u naselju u kojem su živjeli prije Njemačke. Članovi šire porodice su im pomogli da naprave stračaru. Pokušavao sam da im nađem smještaj. Dva puta sam dogovarao s vlasnicima objekta da idu pod kiriju i dva puta su vlasnici mijenjali dogovore jer su komšije vrlo jasno rekle da ‘ne žele cigane u svojoj okolini”, priča Mahmutčehajić, koji pripasda uglednoj stolačkoj lozi starosjedilaca, ali je ona danas u manjini.
Zbog toga su Mahmutčehajić i njegova supruga odlučili da podignu kredit i kupe im kuću. Međutim, tu problemi nisu stali.
“Kad smo doveli majku sa najmlađom djecom, mahala je odmah pokazala toliku netrpeljivost, da se majka prepala i rekla da ne mogu tu da žive, jer se ne osjećaju dobro. Onda sam saznao da ljudi okolo potpisuju peticiju jer namjeravam dovesti Rome u mahalu”, ispričao je Mahmutčehajić.

To su samo neke stvari na koje su naišli. On tvrdi da se ovdje ne radi o latentnom rasizmu, nego direktnom rasizmu, jer da se radi o bilo kome drugome sa samohranom majkom i 12-ero djece, sve bi se diglo.

“To 12-ero djece bi bilo predstavljeno kao borba protiv bijele kuge. To bi bio čin borbe protiv patriotizma oko kojeg se sve vjerske zajednice moraju okupiti. U Stocu su oni nevidljivi”, rekao je on.

Ova porodica sada ima i topao obrok, a i priliku da zaradi novac. Najstarijem dječaku su kupili auto da može ići po hranu, a sve kako bi ih involvirali da počnu osjećati šta znači ljudsko dostojanstvo.

“Najteže je ovdje što sistem nije uključen da se Romima vrati ljudsko dostojanstvo. Najteže je prositi. Kad se dođe do toga da je lako prositi, to znači da je ljudsko dostojanstvo već uništeno”, poruka je Mahmutčehajića.

Pojasnio je i da je zbog reakcije komšija kuća prazna, a da će oni vraćati kredit kako znaju.

“Nastavili smo da tražimo rješenje za njih, da se mogu osjećati komotno. Onda smo se dogovorili sa našim prijateljem koji će nam pomoći, jer kontejnersko naselje još nije napravljeno. On donira kontejnere, i tu ćemo napraviti naselje za njih, koje će biti privremeno dok sistem ne riješi ovaj problem. Kontejnersko naselje za ovu porodicu još nije napravljeno, ono će biti za 15 dana ili mjesec. Puno je ljudi uključeno u ovu priču. Što se tiče ove porodice mi ćemo riješiti pitanje njihovog stanovanja, ohrabrit ćemo ih da idu u školu”, kazao je Mahmutćehajić.

Prema njegovom mišljenju, ovo je najveći problem društva i sve dok se ne okrenemo sistematski prema tome, da ispravimo ovo stanje, bićemo u stanju u kakvom jesmo. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending