Pratite nas

Zanimljivosti

Osam ljudi prikovano na krst: OPONAŠAJU ISUSOVE PATNJE

Published

on

Osam ljudi je prikovano na krstove kako bi se ponovila patnja Isusa Hrista u krvavoj tradiciji Velikog petka koja privlači hiljade poklonika i turista na Filipine, uprkos tome što ih je katolička crkva odbacila.

Raspeće u stvarnom životu u selu San Pedro Kutud u provinciji Pampanga sjeverno od Manile nastavljeno je nakon trogodišnje pauze zbog pandemije koronavirusa.

Desetak seljana se prijavilo, ali je učestvovalo samo osam muškaraca, uključujući 62-godišnjeg slikara Rubena Enajea, koji je 34. put prikovan za drveni krst u San Pedro Kutudu. Na konferenciji za novinare ubrzo nakon njegovog kratkog razapinjanja na krst, Enaje je rekao da se moli za iskorenjivanje virusa Covid-19 i kraj ruske invazije na Ukrajinu, što je doprinijelo rastu cijena gasa i hrane širom svijeta.

“Samo su ove dvije zemlje uključene u taj rat, Rusija i Ukrajina, ali smo svi mi pogođeni – rekao je Enaje, koji je izgledao dobro i pokazao svoje zavijene ruke novinarima.

Otac četvoro djece rekao je da želi da prekine svoje ovo pokajanje zbog svojih godina, ali će to konačno uraditi prije posta slijedeće godine. Iako bol od zabijanja eksera nije bio tako intenzivan kao što se očekivalo, rekao je da se uvijek osjećao nervozno prije svakog raspeća.

“Da budem iskren, uvijek sam nervozan jer bih mogao da završim mrtav na krstu – rekao je on prije zakucavanja u petak.

“Kada sam položen na krst, moje tijelo počinje da osjeća hladno – rekao je on. Kada su mi ruke vezane, samo zatvorim oči i kažem sebi: “Mogu ovo. Mogu ovo.”

Preživevši pad sa trospratnice 1985. godine, skoro bez ikakvih povreda, Enaje je prošao kroz iskušenje kao zahvalnost za ono što je smatrao čudom. Ritual je produžio nakon što su se najmiliji oporavljali od teških bolesti, jedan za drugim, pretvarajući ga u seosku ličnost kao „Hrista“ u velikoposnoj rekonstrukciji Krsnog puta.

Pred raspećem na brdu, Enaje i ostali poklonici, noseći trnovite krune od grančica, nosili su teške drvene krstove na leđima više od kilometra (više od pola milje) po vrućini. Seoski glumci obučeni kao rimski centurioni kasnije su mu zabili eksere od nerđajućeg čelika od 4 inča (10 cm) kroz dlanove i stopala, a zatim ga postavili na krst pod suncem na oko 10 minuta Drugi pokajnici hodali su bosi seoskim ulicama i udarali se po golim leđima oštrim bambusovim štapovima i komadima drveta.

Neki učesnici u prošlosti pravili su posjekotine na leđima pokajnicima koristeći razbijeno staklo kako bi bili sigurni da je ritual bio dovoljno krvav. Jezivi spektakl odražava jedinstvenu struju katolicizma na Filipinima, koji spaja crkvene tradicije sa narodnim sujeverjem.

Mnogi, uglavnom siromašni pokajnici prolaze kroz ritual kako bi okajali grijehe, molili se za bolesne ili za bolji život i zahvalili se za čuda. Crkvene vođe na Filipinima su ne odobravaju raspeće i samobičuvanje i smatraju da Filipinci mogu da pokažu svoju duboku vjeru i vjersku odanost, a da ne povrijeđuju sebe, već radeći u dobrotvorne svrhe, kao što je davanje krvi.

Robert Rejes, istaknuti katolički sveštenik i aktivista za ljudska prava u zemlji, rekao je da krvavi obredi odražavaju neuspjeh crkve da u potpunosti obrazuje mnoge Filipince o hrišćanskim načelima, ostavljajući ih sami da istražuju lične načine traženja božanske pomoći za sve vrste bolesti.

Narodni katolicizam je postao duboko ukorijenjen u lokalnoj religijskoj kulturi, rekao je Rejes, vodeći haotičnu procesiju crne statue Isusa Hrista zvanu Crni Nazarećanin svakog januara, za koju vlasti kažu da svake godine privlači više od miliona vjernika u jednu od najvećih vjerskih zajednica u Aziji.

“Postavlja se pitanje gdje smo bili mi, crkveni ljudi, kada su počeli ovo da rade – upitao je Rejes rekavši da bi sveštenstvo trebalo više da se posveti zajednici i da redovno razgovara sa seljanima.

“Ako im sudimo, samo ćemo ih otuđiti.

U međuvremenu, decenijama duga tradicija raspeća stavila je na mapu osiromašeni San Pedro Kutud – jedno od više od 500 sela u provinciji Pampanga koja uzgaja rižu. Organizatori su rekli da se više od 15.000 stranih i filipinskih turista i poklonika okupilo na zakucavanju krsta u Kutudu i još dva obližnja sela. Vladala je praznična atmosfera dok su seljani prodavali flaširanu vodu, šešire, hranu i vjerske predmete, a policija i maršali su održavali red. (Naj portal)

Zanimljivosti

Misterije: Kako je grad sa 40.000 stanovnika nestao preko noći?

Published

on

Prije oko 4.500 godina nastao je grad Mohendžo-daro, koji se nalazio na području današnjeg Pakistana. Grad je na svom vrhuncu imao i do 40.000 stanovnika. Onda je iznenada nestao u ruševinama.

Mohendžo-daro je jedno od najvećih gradova civilizacije Harapan ili civilizacije doline Inda. Rakhaldas Bandiopadhiai ga je otkrio 1922. godine.

Parirao velikim silama

Tokom 1930-ih, velika iskopavanja su sprovedena na lokalitetu pod vođstvom Sir Johna Marshalla, D.K. Dikshita i Earnesta MCcaya.

Iskopavanja se i dalje sprovode. Međutim, želja mnogih arheologa je da se ovo nalazište maksimalno zaštiti od spoljnih faktora ili da se zatrpa, jer će brzo nestati.

Ovaj grad je, bez sumnje, parirao velikim silama starog Egipta, Mesopotamije i Krita. Život u ovom gradu je trajao jako dugo, on se razvijao i rastao, dok iznenadan nije pao i nestao.

Drugi gradovi civilizacije u dolini Inda propale su otprilike u isto vrijeme.

Inače, Mohendžo-daro u prevodu na znači “Humka mrtvih ljudi”. Prema UNESCO-u, nalazište se prostire na 250 hektara. Ali je samo trećina arheološki iskopana.

Grad je nastao oko 2.500 godina prije nove ere i njegova izgradnja je bila dobro planirana, na šta ukazuje urbani plan grada. Veći dio grada bio je izgrađen od pečene cigle, koje su bile standardizovani građevinski materijal.

Na svom vrhuncu, metropola je imala ravne puteve koji su se ukrštali pod pravim uglom, stvarajući gradske blokove poređane sa gradskim centrima, javnim kupatilima, kulturnim centrima, sakralnim građevinama za sveštenike, složenim sistemom odvodnjavanja i velikom žitnicom.

Ovo je 10 najljepših svjetskih gradova: POGODITE KOJI JE PRVI NA LISTI

Kuće su bile opremljene kupatilima od cigle, a mnoge su imale i toalete. Otpadne vode iz njih su odvođene u dobro izgrađene kanalizacije koje su tekle duž središta ulica, pokrivene ciglama ili kamenim pločama. Cisterne i bunari fino izgrađeni od pečene cigle su održavali javne zalihe pitke vode.

Pored svega što drevni grad jedne civilizacije može da sadrži bilo bi očekivano pronaći i grad mrtvih, odnosno groblje. Ali groblje nije otkriveno. Umjesto toga pronađeni su skeletni ostaci 40 osoba rasuti po čitavom drevnom gradu.

Napušteni grad

Oko 1800. do 1700. godine prije nove ere, Mohendžo-daro biva napušten. Ranije se mislilo da je grad uništen napadom spoljnih neprijatelja, poput indoevropljana. Međutim, nema tragova požara, niti bilo kakve razorne katastrofe.

U slojevima ruševina, pepela i krhotina nađeno je 40 skeleta. Neki su ležali na ulicama u zgrčenim položajima poput žrtava kastastrofalnog događaja.

U prostoriji sa javnim bunarom, u jednom dijelu grada, pronađeni su skeleti dvije osobe za koje se činilo da su očajnički koristile svoje posljednje ostatke energije da se popnu uz stepenice i da izađu na ulicu.

U blizini su ležali prevrnuti ostaci još dvojice. Na drugim mestima u toj oblasti pronađeni su “čudno izobličeni” i nekompletni ostaci devet osoba, vjerovatno bačenih u jamu.

U uličici između dvije kuće u drugoj oblasti, još šest skeleta je bilo prekriveno zemljom.

Često se ova scena na nalazištu dovodila u vezu sa napadom neprijatelja.

Međutim, fizičko antropološka studija Keneta Kenedija dokazala je da oni nisu ubijeni, već da su umrli od nečega drugog što nije ostavilo tragove na skeletnim ostacima.

Uspomene iz sarajevskih kafića: ŠTA PIJEŠ, ŠTA ĆE TI TREBA POPITI?

Budući da je ona sprovedena jako davno, nije na odmet odraditi ponovo antropološku analizu skeleta sa fizičko-hemijskim analizama, prenosi Nova.

Značajni dokazi

Jedna od novijih teorija jeste da je drevni grad pretrpio velike poplave i da su ljudi umrli od posljedica bolesti koje se prenose vodom, kao što je kolera.

Nedavna istraživanja otkrila su značajne dokaze o poplavama u Mohendžo-darou u obliku mnogih slojeva muljevite gline.

Rijeka Ind je bila sklona da promijeni svoj tok i kroz vjekove se postepeno kretala prema istoku, što je povremeno dovodilo do poplava unutar granica grada.

Zaista, činilo se da su masivne platforme od cigli na kojima je izgrađen grad i utvrđenja oko njegovih dijelova dizajnirani da obezbijede zaštitu od takvih poplava.

Uslovi bi bili idealni za širenje bolesti koje se prenose vodom, posebno kolere, iako se ne može dokazati da su se pojavile epidemije kolere.

Možda je u pitanju neka druga zarazna bolest, za koju su neophodna dodatna ispitivanja skeleta, prenosi “sveoarheologiji”.

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending