Sudbine
Motorom prešao granice 27 država i dva kontinenta: ZANIMLJIVA BAJKERSKA PRIČA GORANA GOĆE GUNJEVIĆA
Goran Gunjević Goč, prnjavorski ugostitelj koji se ovim poslom bavi više od 20 godina, privatno je veliki ljubitelj motora te svoje slobodno vrijeme provodi na dva točka, a do sada je sa svojim ljubimcem prešao granice 27 država i dva kontinenta.
Kako priča, ne može da zamisli savršen dan a da u njega nije bila uključena vožnja motora. Najdalje je putovao do Azije i ne planira tu da stane. U rodnom Prnjavoru Gunjević je poznatiji pod nadimkom Goč i ponosni je član Moto-kluba “Prnjavor 07”. Sa članovima kluba na putovanjima gradi nova prijateljstva i bajkere predstavlja u najboljem svjetlu. U junu 2021. postao je i član američke moto-asocijacije “Iron Butt” izvozivši zahtjevan moto-izazov jer se tako jedino i može postati član navedene organizacije.
U razgovoru za “Nezavisne novine” ovaj bajker prisjetio se svojih moto-početaka.
“Ljubav prema motorima krenula je od osnovne škole, a od 14. godine datira i moja prva mala vozačka dozvola za upravljanje biciklom sa pomoćnim motorom. Ta ljubav je bila spriječena ratnim događajima, a nakon toga finansije nisu dozvolile da imam motor”, rekao je Goč.
Ističe da su se sve kockice posložile u njegovim tridesetim godinama kada je kupio prvi motor i od tada ne prestaje da vozi. Ne žali ni za jednim feningom utrošenim u ovaj hobi.
“Motor koji je obilježio moje bajkerske početke i sa kojim sam prešao većinu kilometara je suzuki gsx f750, star 20 godina, koji je koštao oko 1.500 evra i nikad me nije izdao, nikad nije stao. Ne morate odmah kupiti neku preskupu i bijesnu mašinu”, objašnjava Goč i dodaje da ljubav prema dvotočkašima može mnogo da košta, da je skup hobi, ali kada se nešto voli onda se nađe način u skladu sa mogućnostima.
Naš sagovornik ističe da mu je najdraži bio moto-izazov za sertifikat “Iron Butt” i da je jedan od rijetkih iz BiH koji je član ove organizacije.
“Ne bih taj sertifikat zamijenio ni za kakvu nagradu na svijetu. Da bi neko postao zvanični član ove moto-organizacije, mora da pređe minimalno 1.000 američkih milja ili 1.600 kilometara u roku od 24 časa. Ja sam vozio izazov koji se zove ‘SadlleSore 1000’, a moj rezultat je 1.740 kilometara za 21 čas i 35 minuta neprestane vožnje motora. Postoji stroga provjera te rute i sve je dokumentovano fiskalnim računima. Najteža je bila organizacija rute, jer mi u državama bivše Jugoslavije nemamo toliku dužinu puta. Zato sam se ja odlučio za kružnu rutu do Skoplja, pošto je to dozvoljeno za manje zemlje koje nemaju uslove kao u Americi”, objašnjava Gunjević.
Smatra da su bajkeri poseban kov ljudi, često različitih zanimanja, ali je motor ono što ih spaja.
“Priroda mog posla je da upoznajem ljude različitih obrazovnih profila. Od svih ljudi koje sam upoznao motoristi se najviše ističu. Bajkeri ne prave različitosti, nije im bitno da li je neko imućniji, obrazovaniji, to se sve nekako poravna. Mi nemamo napisan kodeks ponašanja, ali se tačno zna ko je pravi bajker. Pravila ponašanja se znaju i svi ih prećutno prihvataju, a ako ne prihvataju, pa oni i nisu bajkeri”, objašnjava naš sagovornik i ističe da ne postoji grad u bivšoj Jugoslaviji u kome nema nekog brata po motoru.
Od lokacija koje je posjetio i koje su mu ostale u najljepšem sjećanju naš sagovornik izdvaja Istanbul, Moskvu, Amsterdam, ali i jedno mjesto u Srbiji.
“Kada su nas zadesile restrikcije u vrijeme pandemije virusa korona i kada je većina granica bila zatvorena, stvorila se prilika da se više posvetimo našoj zemlji, ali i regionu. Nestvarno lijep, u pamćenju mi je ostao upravo jedan dio Srbije – prirodni rezervat Uvac. Meandre rijeke Uvac su čarobne i to je nešto što se meni i mojim kolegama iz MK “Prnjavor 07” urezalo u pamćenje. To je čaroban kraj, koji nam je tako blizu, a mnogi za njega nisu ni čuli, priča Goč. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON