Postoji legenda o tome kako je prvi pas pripitomljen. Prije dvadeset hiljada godina, kada je Evropa bila jedno surovo i hladno mjesto, mladi lovac je naišao na ranjenog vuka koga je čopor ostavio da umre. Umjesto da ga ubije i time otkloni potencijalnu opasnost, lovac je odlučio da mu pomogne. Dva bića su od tog momenta postali prijatelji. Pitanje je koliko je istine u ovim legendama, ali pokušajmo ih odvojiti po činjenicama.

Kada?
Legenda kaže da su psi pripitomljeni prije oko 20000 godina. To ulazi u okvire koje su naučnici postavili, a koji nisu ni uski – od 15000 do 40000 godina je prošlo od kako je prvi pas pripitomljen.

Gdje?
Dugo je trajala rasprava među stručnjacima o tome gdje je prvi pas pripitomljen. I na kraju se došlo do zaključka da to nije bio jedan događaj, nego da su u različitim periodima pripitomljavani na različitim dijelovima svijeta. Mongolija, južna Kina, Evropa ostavile su tragove da su u razmaku od nekoliko vijekova pripitomili ove životinje.

Kako?
To je najteže pitanje i na njega nije lako dati odgovor. Iako pravu istinu ne možemo znati niti provjeriti, većina stručnjaka je saglasna da se radi o fenomenu poznatom kao „opstanak najdruželjubivijeg“.
Brajan Hare, direktor kinološkog instituta Univerziteta Djuk kaže da svako ko je malo vremena proveo sa divljim vukovima zna da čovjek ne može vuka odomaćiti tako što će njime zagospodariti. Vuk je mogao samo da se „odomaći“ sam od sebe.

Prijateljstvo za opstanak
Po njegovom mišljenju, to se i desilo. Fizičke razlike do kojih je došlo između domaćih pasa i divljih vukova, koji pripadaju istoj životinjskoj porodici, predstavljaju dokaz da je jedna grupa vukova odlučila da svoj opstanak stavi u ruke čovjeka.

Vukovi se po prirodi plaše čovjeka i agresivni su prema njemu. Međutim, jedan rod vukova je postao „umiljatiji“ prema starim ljudima koji su bili i lovci i sakupljači. Pokazalo se da im je ta umiljatost otvorila pristup hrani takvog čovjeka. Tako je sve počelo.
„Ovi vukovi su imali prednost u odnosu na druge vukove, a proces selekcije u opstanku najsposobnijih je u prednost stavio one koji su mogli postati „prijatelji“ sa ljudima. To „prijateljstvo“ imalo je brojne posljedice, a jedna od njih su fizičke razlike koje vidimo između divljih vukova i domaćih pasa. Simpatična krzna, uvrnuti repovi i opuštene uši, sve su to posljedice pokušaja psa da se odomaći među ljudima. Da im se dopadne. U pitanju je samopripitomljavanje, a ne čovjekovo pripitomljavanje.“ – tvrdi ovaj naučnik.

Fizička i mentalna evolucija
Istraživanja obavljena prošle godine pokazala su da psi imaju veću motivaciju i upornost da traže interakciju sa čovjekom od vukova. Stručnjaci su pronašli i razlike u DNK između ove dvije vrste, a ta razlika na mozgu između dvije vrste smatra se razlogom razlike u karakteru između vukova i pasa. Zanimljivo je da genetičke varijacije koje su se desile psima kod čovjeka izazivaju Vilijams Borenov sindrom, stanje koje karakteriše veliko povjerenje i druželjubivo ponašanje.

Treba imati u vidu da promjene na psima u odnosu na vukove nisu samo fizičke. Psi se od vukova razlikuju i mentalno. Utvrđeno je da psi, što su duže sa ljudima, smanjuju svoju sposobnost da djeluju u čoporu, ili zajedno sa drugim psima. Psi su izgubili mogućnost da funkcionišu jedni sa drugima, kako je to bilo ranije.

Ali, dobili su i neke nevjerovatne sposobnosti. Naime, smatra se da su psi evoluirali tako da su naučili da koriste ljude za rješavanje svojih problema.

„Nekoliko istraživača je pred pse i vukove postavilo nerješive zadatke. U takvim situacijama, vukovi su pokušavali na razne načine da riješe problem, a kad ništa nije upalilo, pokušali su silom. Psi su, naprotiv, na prvi znak problema, uraili nešto drugo – tražili su čovjeka da im pomogne! To nam govori da su psi, iako su izgubili neke fizičke atribute, stekli nove – socijalne. Te njihove socijalne moći zasnivaju se na specifičnom odnosu koji su psi razvili sa ljudima.“ – kaže Brajan Hare.
Ni to nije sve. Ljudi i psi su postali vezani na još jedan način. Naime, kada se čovjek i njegov voljeni pas gledaju u oči, njihovi mozgovi luče oksitocin, hormon koji se povezuje sa ljubavlju i povjerenjem. I drugi sisari, u odnosima između majke i mladunaca ili između partnera luče isti hormon, ali slučaj sa čovjekom i psom je jedini do sad poznati slučaj u prirodi da se to dešava između dvije različite vrsta sisara. (Naj portal)
–