Pratite nas

Sudbine

Sjećanje na Burduša: NIKADA NIJE PREŽALIO ITALIJANSKOG VOJNIKA KOJI GA JE HRANIO

Published

on

Svi ga pamte kao Burduša, romskog muzičara iz serije “Muzikanti”. Malo ko zna da je Jovan diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Još manje ljudi zna zašto su oči ovog glumca vječito djelovale tužne.

Jovan Janićijević Janaćko – Burduš rođen je kao jedan od petoro djece učitelja Janićija i domaćice Vere. Imao je tri starije sestre i brata blizanca Andriju. Porodica Janićijević selila se po cijeloj Srbiji jer je Janićije učiteljevao i u Paraćinu i u Maskarama kod Kruševca i u Vlasotincu, sve dok mu nije dosadilo da se potuca po zemlji. Tada je otac čuvenog glumca prešao u poštansku službu, s obzirom na to da je na Solunskom frontu bio jedan od najboljih telegrafista. Tako je porodica Janićijević 1934. godine došla u Beograd.

Nije njihova sreća dugo trajala. Kada je Njemačka 6. aprila 1941. godine bombardovala Beograd Janićijevićima je izgorjelo sve osim mlina za kafu. Srećom, poštanska solidarnost je uvijek bila jaka i ova velika porodica smještena je u tri kancelarije, a kolege Burduševog oca donosile su ko je šta mogao – sto, stolice, kredence… Ipak, Jovan je imao osam godina kada mu je oca uhapsila Specijalna policija.

Janićijevići nisu imali danima šta da jedu. Najveća poslastica bila im je pečena šećerna repa. Zato je Jovan zajedno sa ostalom gladnom poštanskom djecom potkradao njemačku menzu, dok su ih talijanski vojnici hranili i družili se sa njima, a dječaci bi im pomagali u nekim sitnim poslovima. Jednog od Italijana koji im je dosta pomogao Burduš je do kraja života pamtio. Bio je to – Manolo.

Tokom okupacije teško se dolazilo do drva za ogrjev. Kad bi neka porodica i uspjela da dobije drva morali su da prate natovarena kola kako ne bi došlo do krađe. Kao i mnoge druge klince, ratno siromaštvo natjeralo je Burduša da se izvješti u krađi u trku.

“Zaletimo se, maznemo cjepanicu i tutanj”, pričao je on.

Ipak, jednom su ga uhvatili, jer je ukrao teže parče i nije mogao da trči dovoljno brzo. Odveden je u komesarijat, dobio je batine i za kaznu je morao da opere stepenice jedne zgrade – od šestog sprata do prizemlja.

Manolo je, bio uhapšen 1943. godine kada je Italija kapitulirala. Nijemci su pohapsili talijanske komuniste i tada su djeca potkradala bijedne kuhinje svojih majki i nosila ratnim drugovima proju u zatvor.

Međutim, jednog dana kada se Burduš igrao sa drugarima na poljančetu, Nijemci su izveli šestoricu Italijana i sa njima Manola. Postrojili su ih, ispred javnog toaleta, po jednog ispred svakog boksa nužnika. Djeca su vikala i plakala dozivajući Manola, a on ih je pogledao, osmjehnuo se i pozdravio ih klimajući glavom. Sljedećeg trena pao je u izmet pogođen njemačkim mecima. Vojnici Trećeg rajha prišli su mrtvim Talijanima i još dublje ih šutnuli u toalet.

Jovan Janićijević Burduš do kraja života pričao je priču o Manolu, Talijanu koji ga je hranio, govoreći da mu je od trena njegove pogibije duša tužna.

Godine 1944, baš na Jovanov rođendan, malo je falilo da cijela porodica Janićijević pogine. U trenutku kada je počelo bombardovanje, nalazili su se u njemačkom skloništu.

“Bombа je pаla kroz šupljinu od liftа direktno do nаs, аli, srećom, ne eksplodirа. Međutim, od pritiskа vаzduhа, mislili smo dа ćemo se ugušiti. I tаdа drugа bomba pogodi nаš stаn i opet ostаdosmo bez igdje ičegа.”

Po zаvršetku rаtа Burduš je krenuo u školu. Međutim, nije imao mnogo sreće u obrazovanju jer je, kako je pričao, bio rođeni baksuz. Na času istorije, kod najstrožeg nastavnika, drugar mu je šaputao – ali sve pogrešno. I cio razred se smijao, a Jovanu je prekipjelo i nasred časa je izudarao tog šaptača. Izbacili su ga iz škole, a reakciju svog oca dovjeka je pamtio:

“Kаo što od g… bivа pitа, tаko od tebe čovjek. Ako, аko! Mаrš nа vršаlicu!”

Malo ko je mogao da pretpostavi tada da će mali Jovan postati jedan od najboljih jugoslovenskih glumaca svih vremena. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending