Pratite nas

Sudbine

Supružnici Ibrahim i Fikreta Čehajić 60 godina drže limarsku radnju u Orašju: NE ZNAM DA LI ĆE ME IKO NASLIJEDITI, JER MLADI NISU ZAINTERESOVANI

Published

on

Više od šest decenija u Orašju radi limarska radnja Ibrahima Ćehajića u kojoj trenutno izrađuje limarsku galanteriju, a nekada se puno više bavio građevinskom limarijom. Ekipa Radio Orašja posjetila je ovu, svima dobro poznatu zanatsku radnju u Trećoj ulici u Orašju, čiji izlog krase upravo limarski predmeti izrađeni Ibrahimovom rukom, a za ostale detalje i privlačan izgled brine se njegova supruga Fikreta. Ljubazno su nas dočekali u svom kreativnom kutku, te ispričali kako je sve počelo.

„Nakon što sam izučio zanat u Brčkom, otvorio sam svoju radnju u Orašju 1960. godine i do danas dan pomalo se zabavljam s ovim poslom. Sad izrađujem limarsku galanteriju, a dok sam bio mlađi radilo se puno građevinskih poslova po Slavoniji i okolici, nema gdje nisam bio, a sad sam stariji i ne može se, nego samo izrađujem galanteriju.

Prije je bilo puno više posla, a sad je i tehnologija puno toga preuzela. Ranije se moglo i puno više zaraditi, za sedam dana uspiješ zaraditi plaću, moglo se lijepo živjeti. Radio sam šporete, korita i druge sitnice, a kasnije je krenula građevinska limarija“, s nostalgijom nam priča ovaj vitalni umirovljenik, kojemu je uz minimalnu mirovinu kojom uzdržava suprugu i sebe, ovo dodatni izvor prihoda.

„U vrijeme kad je bila velika potražnja za šporetima, uspijevali smo napraviti i tri komada dnevno, a ovih dana smo dva šporeta uputili prema stradalom stanovništvu Turske, kako bi im pomogli u ovim teškim trenucima. Danas samo izrađujem lonce, kante i druge sitnice. Nema, ništa ne ide slabo je posla, a preuzela je dosta i plastika. U mene je kanta npr. 25 do 30 KM, a plastičnu možeš kupiti za 5 KM i nema više računa raditi“, govori Ibrahim koji nažalost svoje znanje nema na koga prenijeti, jer mladi nisu zainteresirani za ovaj zanat.

„Mlade ne zanima, nekada su radili kod mene, neki su nažalost umrli, tako da danas nema nikoga da je ostao u tom poslu. Kad je više ne budem mogao raditi, stavit ću ključ u bravu ove radnje, a do tada nastavljam s ovim što me ispunjava. Volim raditi sitnice, a moje proizvode naručuju čak i iz Švicarske, zadovoljni su kvalitetom ali i cijenom. Radim i po narudžbama, dok još mogu“, sa smiješkom dodaje poznati oraški zanatlija.

Prisjeća se i svog posla na čuvarnicama, od Slavonskoga Broda do Račinovaca, na koje je izrađivao i stavljao oluke, radio je i na velikim stambenim zgradama, jer kaže bolju zaradu su mu donijeli poslovi u građevinskom sektoru.

„Početak je bio težak, a kasnije je sve bilo puno lakše, imao si mogućnosti materijal nabavljati u većim količinama i jeftinije. Ja sam po robu išao u Beogradu, kad je posla bilo. Sada je sve puno drugačije“, kaže limar Ibro, kojega vedar duh i osmjeh, unatoč tomu, nisu napustili.

Volio bi dati svoj alat nekome ko bi nastavio ovaj posao. Sin i kćerka ne žive ovdje, ali da nema njihove pomoći, dodaje Ibro, supruzi i njemu bilo bi puno teže živjeti.

„Slabo je posla, kako koji dan sve gore, a sve je manje i svijeta, nema naroda, ali ja ću dok sam živ i dok me ruke služe raditi ono što volim i što znam“, s osmjehom nam govori majstor Ibro, koji veliku potporu cijeloga života ima od supruge Fikrete. Priskakala je i ona u pomoć, kad god je trebalo.

„Farbala sam kuke, motala oluke, sve što sam mogla da pomognem i olakšam suprugu. Sada vodim računa o lijepom i urednom izgledu radnje i uvijek sam pri ruci svom suprugu“, skromno nam govori njegova nježnija polovica.

Jedno je sigurno, dok je majstora Ibre i njegove supruge Fikrete, u Orašju će živjeti limarski zanat, a svaki proizvod koji nastane u njihovoj kreativnoj radionici plod je njihovoga znanja, talenta, strpljenja i ljubavi, kao neizostavnog dodatka savršenom proizvodu. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending