Pratite nas

Parapsihologija

Više sile, otmice vanzemaljaca ili…OVI SU LJUDI NESTALI BEZ TRAGA!

Published

on

Oduvijek su nestajali ljudi, avioni, brodovi, čitava sela! Gdje se oni nalaze? Šta se dogodilo sa ozloglašenim Bermudskim trouglom, sa Đavoljim trouglom u Aziji, sa silnim brodovima? Sa grupama ljudi, uglavnom vojnika koji su marširali do nekog cilja do kojeg nikad nisu stigli? Sve su to slučajevi koji su do dana današnjeg ostali nerazjašnjeni. Bili su, postojali su, i onda ih jednostavno nema. A poslije njih, nikakvi tragovi nisu nađeni. Da li su u pitanju više sile, otmice vanzemaljaca ili nešto treće, možemo samo nagađati. Pogledajte neke slučajeve.

Nesretna “deveta”

Deveta rimska legija je trebalo da 118. godine prije n.e. uspostavi red na Iberskom poluostrvu. Ali ova elitna jedinica nikad nije stigla do područja koje su držali pobunjenici. Nije se vratila ni u Rim. Nikad nije pronađen trag 6000 vojnika i njihovoj pratnji. Uzalud su arheolozi u prošlom vijeku tragali za dokazima o sudbini IX legije. Nije otkriven nijedan mač, nijedan štit, nijedna zastava. Još su i Rimljani bezuspješno tragali za “nesrećnom devetom”, kako je nazivaju rimski spisi. Kao da je u zemlju propala.

Kako je otišla norfološka pukovnija?

U bici kod Galiopolja 1915. godine poginulo je više hiljada ljudi. Bez traga je nestalo 266 vojnika. Tek tako. Taj događaj je bio toliko neobičan, da je zapovjednik, general Jan Hamilton, sastavio iscrpan izvještaj o tome i poslao ga britanskom ministru rata, lordu Kiceneru.

Mnogo je vojnika primijetilo kako je pukovnik Bosamp sa dijelom bataljona koji je pripadao norfološkom puku umarširao u oblak koji je lebdio iznad neke uzvišice. Iz tog oblaka nikad se nije pojavilo 16 oficira i 250 vojnika. Nijednog od njih više niko nikad nije vidio.

Čak se nije pronašlo nijedno dugme sa odore ili kopča sa pojasa. Poslije turske kapitulacije 1919. godine Englezi su odmah tražili osobođenje navodno zarobljenih vojnika. Ali osmanlijska vlast nije mogla da ispuni zahtjev. Nikad nisu došli u vezu sa vojnicima. Nisu ništa znali o njima. Njihova sudbina je ostala nepoznata…

 Šta se dogodilo sa cepelinom L-8 ??

Dana 18.avgusta 1942. godine u zalivu San Franciska se podigao cepelin L-8. Poručnik D. Cody i pomorski kadet Charles E. Adams tražili su sa svojim vazdušnim brodom neprijateljske podmornice nadomak obale. Patrolni čamci i posade više ribarskih brodica primijetili su da je cepelin odjednom izgubio visinu i zatim povučen uvis. Kontrolni toranj u vazdušnoj luci pokušavao je da uspostavi kontakt s dvojicom vojnika. Uzalud. Cepelin L-8 se nije javljao. Vazdušni brod je uronio u sivi oblak, jedini koji se nalazio na čistom plavom nebu. Kada je oblak otplovio nestao je i cepelin.

Dva sata kasnije cepelin L-8 je pronađen potpuno neoštećen na plaži. Ali su dva vojnika nestala, iako su njihovi padobrani bili u letjelici. Radio uređaj je radio besprijekorno, paljenje je bilo namješteno, jedna pedala gasa potpuno, a druga napola ‘otvorena’. Ništa nije bilo u kvaru. Jedino su nedostajala dva vojnika. Uprkos intezivnoj potrazi, nikad nisu pronađeni.

 Nestanak cijelog sela

Fotografije iz aviona ili satelita već dugo pokazuju da na svijetu postoje na hiljade usamljenih mjesta. Moguće je da su mnoga od njih napuštena jer zemljište više ne može da pruža hranu stanovnicima, ili su se presušili izvori. Ali mnoga mjesta su napuštena bez vidljivog razloga. Ponekad pod vrlo misterioznim okolnostima. Postavljač zamki Džo Label često je, radeći, posjećivaoo eskimsko selo u sjevernoj Kanadi, udaljeno 300 km od grada Čerčila.

Ali kada se u novembru 1930. godine opet približio selu, sve je bilo drugačije nego inače. Nijedan pas nije lajao, nije se vidio nijedan čovjek. Svuda samo sablasna tišina.

Izgledalo je kao da su stanovnici napustili selo na nekoliko minuta. Lonci iznad vatre bili su puni jela. U nekim kolibama postavljač zamki našao je komadiće odjeće u kojima je još bila šiveća igla, kao da su upravo odloženi. Nije bilo nikakvih tragova borbe. Na obali jezera bili su kajaci. A najneobičnije je bilo to što su psi bili vezani, ali izgladnjeli. U kolibama su napunjene eskimske puške bile naslonjene na zidove. A nijedan Eskim ne bi napustio selo bez puške i pasa…

Label je obavijestio kanadsku konjičku policiju. Poslije toga vojna policija je svim snagama istraživala taj misteriozan slučaj. Čak i tragači koji su pročešljali kraj oko sela, nisu ništa našli… Pretražili su kilometrima naokolo svaki metar, ali ništa nisu našli.

“Isparili” engleski doseljenici

Najstariji poznati slučaj nestalog sela datira iz 1585. god. Taj slučaj se neprestano istražuje, ali još uvijek nije razjašnjen. Na ostrvu Ranoke, u današnjoj Sjevernoj Karolini, ser Volter Rali i engleski doseljenici osnovali su naselje. Ono se u idiličnom okruženju brzo razvijalo. Zemljište je bilo plodno, i prva žetva se brzo našla u ambarima.

Tada je Voilter Rali odlučio da ponovo otplovi u Evropu i da dovede nove doseljenike i donese još opreme. Sjekire su još ležale ispod stabala koja su trebala da budu posječena. U ormarima i sanducima se nalazila odjeća. Ništa nije ukazivalo na znakove borbe ili iznenadan odlazak stanovnika. Nigdje nisu pronađeni leševi niti bilo kakvi tragovi. Kao da su isparili.

 Misterija na brodu “Meri Selest?”

Sigurno ste već mnogo puta čuli za ovu ‘priču’, ali hajde još jednom da je ispričamo…

“Amazon”, brod sa dva jarbola, oduvijek se smatrao nesrećnim. Trojica njegovih vlasnika su umrli. Jednom se brod nasukao na stijene, a drugi put na branu. Više puta je zamalo izgorio u luci. Kada više nijedan mornar nije htio da se prijavi na “Amazon”, novi vlasnik preimenovao ga je u “Meri Selest”. I pod tim imenom je postao svjetski poznat.

Dana 7. decembra 1872. godine posada jedrenjaka “Dei Gratia” srela je “Meri Selest” u Atlantiku. Iako je brod bio u besprijekornom stanju, a jedra su se neoštećeno napinjala na vjetru, na njemu nije bilo žive duše.

Kada je brod 4. novembra isplovio sa teretom alkohola iz Njujorka u pravcu Đenove, na palubi su bili njegov vlasnik, kapetan sa ženom i kćerkom, prvi oficir i sedam mornara. Posada sa “Dei Gratie” zatekla je sablasnu sliku na brodu. Kabine su bile prazne, sve uredno složeno. Na stolu je stajao dopola pojeden doručak. Nikakvih znakova borbe. Nedostajao je samo čamčić za spašavanje, premal da bi svi sa broda mogli stati u njega. Istražni organi dugo su se bavili misterijom Meri Selest. Gdje su nestali putnici, šta ih je izvuklo sa broda te kakva je njihova sudbina do danas nije razjašnjeno.

Bez tragova u plitkoj vodi…

Godine 1948. nestao je putnički avion sa 31 putnikom. Avion se upravo približavao Majamiju. Poslednji razgovor glasio je: “Približavamo se pisti..samo jos 80 km prema jugu… sada možemo da vidimo svjetla Majamija. Sve je u redu. Spremni smo za upustva za slijetanje.”

Kada je vazdušna luka u Majamiju odgovorila, DC-3 se više nije javljao. Nestao je u području gdje je voda duboka samo 6 metara. Uprkos tome, nije pronađen nijedan šaraf od aviona, a kamoli ljudski trag. (Najportal)

Parapsihologija

Misterije i legende o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini: “Neka probaju da prenoće jednu noć…”

Published

on

Foto: PrtScr / Radiosarajevo.ba / Prisap, Vijećnica i Todorovo

Misterije i legende o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini: “Neka probaju da prenoće jednu noć…”

Ljude već stoljećima zanimaju, zabavljaju i straše priče o ukletim kućama, legende o duhovima…

Potrage za duhovima

Biznis ‘potrage za duhovima’, bez obzira što ga nauka i skeptici bez prestanka opovrgavaju, postao je jako unosan, a emisije o lovcima na paranormalno među najgledanijim su. Ed i Lorraine Waren bili su najpoznatiji lovci na paranormalno, sve do Edove smrti, a njihove ‘istrage’ o Amityvilleu, lutki Annabelle, te Connecticutu – priče su koje i danas straše mnoge.

Među danas najpoznatijim ‘lovci’ su Zack Bagans, Aaron Goodwin i Nick Groff koji imaju i emisiju Ghost Adventures (bez Groffa od 2015.), koja se emituje već više od decenije. Da ne spominjemo YouTube kanale, poput Nuke's Top 5, koji gledaju milioni ljudi.

Ni BiH nije imuna na ovakve priče, štaviše. Priče o vilama, prikazama, duhovima, drekavcima…sastavni su dio ovdašnjih legendi. Svako naseljeno mjesto ima svoje priče o jezivim kućama, ukletim haustorima (ul. Envera Šehovića u Sarajevu), jezivim tvornicama (Tuzla) i sl.

Vijećnica

Najpoznatije ukleto mjesto u BiH je – sarajevska Vijećnica. Ovu urbanu legendu prate navodne priče o ubistvima i samoubistvima. Bizarne nesreće, koje datiraju još od 1895, kada je konopac kojim se dizala kanta s malterom pukao, i kanta je u padu ubila jednog radnika.

Sljedeće žrtve su bile austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija, koji su ubijeni u blizini. U njoj se objesio direktor Narodne biblioteke BiH Vojo Kreco, nedugo zatim i Ksenija Karić. Polovicom sedamdesetih, službenik Branko Čulić je krenuo kući, ali je nezgodno stao na stepenicu, okliznuo se i udario potiljkom od stepenište Vijećnice. Kasnije se pričalo da je umro od srčanog udara.

Direktor Luka Đaković je umro prvog dana nakon što je prestao raditi u Vijećnici, dok je direktor Dževad Dautović poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu od posla do kuće. Portir Ilijaz P. je 1983, za vrijeme noćne smjene, ispucao devet metaka u svog najboljeg prijatelja Fatmira. Motive ubistva policija nikada nije rasvijetlila.

Pojedini tvrde kako se navečer u Vijećnici čuju jauci, galama i krikovi, te da se iznad postavljenih eksponata pojavljuju sjene, koje nestaju u mraku iza stubova u središnjoj auli.

Ipak, vrijedi istaći da se u pisanim izvorima o prošlosti Sarajeva, Vijećnica, kao ni drugi objekti, ne spominje kao mjesto obilježeno nekim prokletstvom. U knjizi Sarajevo od svog postanka do danas, koju je 1894. godine u Požarevcu objavio srbijanski kvaziistoričar Mita Živković, spominje se tek prokletstvo bačeno na Sabornu pravoslavnu crkvu. Međutim, usmena predanja i legende o Vijećnici postoje i izuzetno su živa.

Jedno od objašnjenja veže se za predaju žrtve. Kada su građeni temelji Vijećnice, kako kažu ljudi skloni sujevjerju, nije puštena krv (obično se zakolje ovan).

Todorovo

Stari grad Todorovo, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, moglo bi da postane inspiracija za film, zbog “kuće zlih duhova”, pored koje mještani ne žele ni proći. Todorovčani vjeruju da je kuća ukleta zbog mračne prošlosti…

Mještani Todorova, kraj Velike Kladuše, tvrde da se noću iz “uklete kuće” čuju zastrašujući krici i stravični jauci. U njenoj blizini, navodno, kvare se tehnički uređaji, telefoni i slično. Mnoga vrata i prozori kuće su zatvoreni daskama. Legenda kaže da je na tom mjestu bilo groblje. Krajem 19. vijeka muslimanski imami planirali su da sagrade školu. Hodže su raširili šatore, proveli na tom mjestu nekoliko noći, a onda su iznenada u tišini i vidno uznemireni zauvijek otišli iz Todorova.

Prva kuća na “ukletim temeljima” sagrađena je početkom prošlog vijeka, govorio je najstariji meštanin, 81-godišnji Kadir Ibričić. Srušena je u Prvom svetskom ratu, da bi krajem Drugog svjetskog rata gorila do temelja. “Tokom Drugog svjetskog rata imanje je kupio Husein Bašić i na istom mjestu podigao novu kuću. Ni ona nije bila dugog vijeka i do temelja je izgorila”, govori Kadir Ibričić.

Nakon što je opet sagrađena i namještena, tokom rata u BiH vojnici su zauzeli to područje i iz kuće odnijeli nameštaj i porazbijali stakla. Dugo se niko tu nije uselio, niti je tu prenoćio zbog priča o prokletstvu tog mjesta.

Livno

Na petnaestom kilometru od Livna prema Bihaću, sa desne strane magistralnog puta na lokalitetu sela Prisap, nalazi se kuća na osami koju je narod nazvao kućom strave i užasa. Zbog priče kako se iz ovog napuštenog objekta čuju jezivi krici, lupnjava i dječiji plač, livanjsko selo Prisap je godinama na meti medija i znatiželjnika. Dok “nevjerne tome” smatraju kako je ljudska mašta isprela cijelu priču oko “prnjavorke”, kako još nazivaju ovu kuću, svedoci lakonski uzvraćaju: “Neka zanoće jednu noć i sve će se samo kazati!”

U Beču živi i radi hodža Aga rodom iz Podrinja: SMATRA SE NAJJAČIM BORCEM PROTIV MAGIJE I DŽINA

Među prvima koji su uvjerili u sablasne pojave bile su izbjeglice koje su u minulom ratu našle u kući privremeno utočište, a kasnije i njeni privremeni (pod)stanari, koji nisu vjerovali“došljacima”. Prema kazivanju “osvjedočenih” u gluho doba noći s tavana su dopirali jezivi krici, a iz zidova je ozvanjao dječiji plač. Do jutra, nije prestajalo lupanje na vratima i prozorima. Lupkanje se čulo i ispod poda i sa plafona.

Strah je brzo iseljavao i slučajne prolaznike i lutalice koji bi potražili konak. Mještani sela Prisap vele kako se u kući niko nije dugo zadržavao, “bižalo se od nje ko đavo od križa, a ko će mu ga znati zašto”. Pod krovom ove misteriozne kuće nije se dugo zadržao ni njen vlasnik Marko Marčenko iz Prnjavora, koji danas živi u Njemačkoj. Znano je da je kući prodavao, ali čim bi kupci doznali za priču, odustajali su.

Dok priče o “ukletoj kući” iz Prisapa kolaju “svitom”, poprimajući neke dodatne motive, mještani ovog malog livanjskog sela ukazuju na narodnu predaju koja kazuje kako je na mjestu “prnjavorske kuće” bilo staro groblje.

Kuća strave

Bilo kako bilo, ovo mjesto je godinama mamac za znatiželjnike, ali i novinare, među kojima je jedan ustvrdio kako mu je “zakazao” fotoaparat. “U ispravnom fotoaparatu sam imao nove baterije, ali jednostavno nisam mogao snimiti niti jedan detalj vezan za kuću strave”, zabilježio je u svojoj reportaži. Mještani smatraju kako u “lovu” na misterije možda jedino ima štete vlasnik “kuće strave”, dok se ovakvim pričama selo zabavlja.

Iako mještani opovrgavaju istinitost priče kako je “ukleta kuća” krivac za smrt dva vojnika u minulom ratu, koje je nakon nekoliko prespavanih noći u “prnjavorskoj kući” zadesila nesreća, priča se kako je jedan vojnik izvršio samoubistvo, a drugog je ugrizla zmija, zbog čeka je preminuo.

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending