Pratite nas

Sudbine

Ponos BiH – don Anto Ledić: NE MUTITE MI VRBAS, BOSNU, UNU, NERETVU, LAŠVU…

Published

on

Don Anto Ledić tokom trideset godina pastoralnog rada u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imao je priliku službovati u mnogim bh. gradovima. Poznat je kao Inicijator za uspostavljanje Odbora za međureligijsku saradnju, a rezultati koje postiže na ovom polju su prepoznatljivi, što potvrđuju i plakete gradova Zenica i Konjic koje su mu uručene za širenje međureligijske saradnje i tolerancije.

Osim toga, Ledić je i uspješni sportita, profesionalni dizač tegova, koji je iz ove sportske oblasti osvojio brojna priznanja. Prenosimo neke dijelove iz njegovog intervjua za Interview.:

“Za ovih trideset godina pastoralnog rada u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imao sam priliku i čast biti u spomenutim gradovima, upoznati ih i dati dio sebe. Svako mjesto je na svoj način lijepo, bogato, zanimljivo i vrijedno poštovanja. Gdje god sam došao pokušao sam u što kraćem vremenu upoznati ljude i običaje, i ne samo to, nego i zavoljeti te ljude i njihove osobitosti.

Doista, s posebnim emocijama rado se sjećam toga vremena koje sam proveo sa dragim ljudima kako Hercegovine tako i Bosne. I da, teško je napraviti neku distinkciju, po(d)vući neku granicu ili ne daj Bože razdvojiti Bosnu od Hercegovine i Hercegovinu od Bosne. Simbioza koju je satkao sam Stvoritelj je neobjašnjiva zbog svoje čudesne pupčane vrpce kojom su ove dvije „sestrice“ povezane. Nažalost mnogi su pokušali presjeći to stoljetno duboko korijenje, ali na sreću još nisu uspjeli i nadam se da to neće nikada uspjeti. Ovu zemlju lijepom i oku zamamnom ne čine samo njena prirodna bogatstva, nego čovjek sa svojim kulturološkim raznolikostima i vrijednostima, smatra don Ledić.

Sve one krajevne specifičnosti koje nosimo, a koje nazivamo različitostima, ja vidi kao jedno veliko bogatstvo.Za njega je naš domovina Bosna i Hercegovina jpoput najdivnijeg mozaika, sazdana od različitih boja, veličina čini jedinstveno remek djelo Božjeg stvarateljskog nauma.

Bogu sam zahvalan za ovu divnu zemlju u kojoj sam nikao. Gdje god sam bio, pokušao sam upiti tu ljepotu duha kojom ljudi toga kraja obiluju. Pio sam vode Vrbasa i Bosne, Neretve i Lašve i s tim se mogu pohvaliti i reći ne mutite njihovu bistrinu jer ih zamutiti ne možete, kaže Ledić.
Istiće da svaki čovjek je pozvan graditi mostove alatima koje mu je dragi Bog dao kao dar i talent. Jedni to (g)rade perom, drugi sportom, treći pjesmom, molitvom…Bitno je graditi i raditi da se premoste sve nesuglasice i povežu sve obale koje nas razdvajaju.

“Ja sam djelomično iskoristio sportski dar koji mi je Stvoritelj dao. Najvažniji dar od svih je dar života i dar vjere u Onoga koji drži sve „konce“ u svojim rukama. Hvala mu na daru života i vjere koja me naučila voljeti čovjeka. Hvala mojim roditeljima koji su mi rodili noge, oči, ruke… i pokazali da ih ne držim zatvorene prema drugima. Nema niti jedne vrijednosti na ovome svijetu koja je važnija od čovjeka. Ništa me ne može toliko usrećiti koliko zadovoljan osmjeh onoga kome si pružio dio sebe, svoga vremena ili nešto što mu je vratilo nadu u život, kaže don Ledić.

Plakete i medalje koje je dao u humanitarne svrhe svoj sjaj i vrijednost dobile su kaže tek onda kada ih je darovao drugima. Do tog momenta bili su tek obična kovina s mirisom sebeljublja i egoizma „to sam ja osvojio“.

“Kada sam „pobijedio“ empatiju prema osvojenim metalom, usmjerio je prema drugima, tek tada sam osjetio istinsku sreću pobjede. Medalje su bile znak pobjede drugih, a darovanjem istih medalja pobijedio sam sebe postavljajući drugačije rekorde. Shvatio sam kako trebam dizati terete onih koji su u potrebi, kako danas tako i sutra. Biti Šimun iz Cirene nije lako, ali je moguće. Treba samo stati ispod križa onoga koji ga nosi. Tu se ne smijemo umoriti. Ono što svaki dan preispitujem u svojoj savjesti su pitanja: jesam li danas ispravno postupio prema onima koji su me trebali? Jesam li dovoljno dao sebe za druge? I ako jesam, je li to bilo iz ljubavi i da se proslavi Bog kroz mene”, govorio je don Anto Ledić (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending