Dok su se druga djeca utrkivala da treniraju fudbal ili neki drugi sport život je za Nemanju Cekića (20) iz Vlasotinca imao sasvim druge planove.

Nemanja je sticajem tužnih okolnosti sa samo 12 godina morao da počne da radi i to ni manje ni više nego u pogrebnom preduzeću, a njegov prvi zadatak bio je da okupa pokojnika i da ga u cjelosti pripremi za opelo.

Iako je mnogima bilo bizarno što takav posao radi jedan dvanaestogodišnjak Nemanja ponosno kaže da je zahvaljujući tome sazreo i u potpunosti izgradio svoj život.

Ovaj vrijedni mladić je zapravo čitav život maštao da radi u pogrebnom preduzeću i da prevozi pokojnike.

– Jedan čovjek u Vlasotincu je imao pogrebno preduzeće. Oduvijek me je zanimalo kako to sve funkcioniše, a s obzirom na to da sam imao velikih porodičnih problema riješio sam da se što prije osamostalim i da se, na neki način, sklonim od njih – priča mladić.

Nemanja je u Vlasotincu završio osnovnu školu, a potom je otišao u Požarevac gdje je vanredno završio za arhitektonskog tehničara. Sve vrijeme je uporedo radio u pogrebnom preduzeću.

– Morao sam da se zaposlim i zbog finansija, ali prije svega zbog oca koji me je maltretirao. Zato sam pobjegao iz sela za Požarevac. Gazda kod kog sam radio i kojeg sam poznavao jako dugo uzeo je starateljstvo nada mnom i tako sam ostao kod njega – dodaje Nemanja.

Kaže da osim sebe, nema nikog, ali zbog toga ne tuguje, nego se trudi da zaradi kako bi kasnije mogao da stvori porodicu.

– Moji su se razveli pa je mama ušla u drugi brak. Dobila je i djecu tako da nismo u kontaktu. Borim se kako znam. Lijepo zarađujem i zadovoljan sam. Nekoga novac povuče na dno, međutim, mene nije, znao sam da raspoređujem kako i koliko treba. Jedino se ponekad čujem sa dedom, podržava me u svemu, zna da sam vrijedan i da ću uspjeti sve što želim da ostvarim – kaže Nemanja.

Neki se, kako priča, čude što se u potpunosti “pronašao” u ovom poslu, ali ga hvale što mu je tek dvadeset, a već ima osam godina iskustva.

– Dosta ljudi me pohvali. Govore mi da sam vrijedan jer sam rano počeo da se bavim ovim poslom. Međutim, silom prilika sam rano počeo da se borim kroz život, sam. Ponosan sam na sebe što sam ostvario svoje najveće životne želje i što sam dostigao taj neki nivo koji sam želio – kaže Nemanja.

Svakako, posao pogrebnika uopšte nije lak niti jednostavan, a najteže mu je bilo na samom početku kada je trebalo emocije ostaviti po strani.

– Kad sam počeo da radim u pogrebnom preduzeću bio sam klinac. Moram da priznam da mi je bilo teško jer sam se saosećao sa svakim slučajem, međutim, posao je zapravo kao i svaki drugi. Počeo sam da pripremam opela za pokojnike, potom sam položio za auto, pa sam počeo da vozim pogrebna kola i da idem na mjesta na kojima su preminuli, bilo da je u pitanju bolnica, njihova kuća ili ulica, ukoliko su nastradali u saobraćajnoj nezgodi – kaže Nemanja.

A kada se radi o djetetu, kako kaže, tada je potrebno duboko udahnuti i stisnuti zube:

To je strašno. Ne daj Bože da drugi vide ono što mi vidimo. Dešava se da skupljamo djelove tijela po ulici lopaticom. Ma, svakakvih slučajeva ima, ali neko to mora da radi, zar ne?

Kao i svaki pogrebnik, Nemanja radi apsolutno sve, odlazi po preminulog, kupa ga, oblači i obavlja sve radnje prije nego što ga smjesti u sanduk, a onda ga odvozi u kapelu pa na groblje.

– Radim sve od početka pa do kraja. Sada mi ništa nije teško, nepoznato, a kamoli zastrašujuće. Često kažem da bih lagano mogao da spavam u istom krevetu sa mrtvakom. Zaista nemam taj problem. Navikao sam se, sazreo i ojačao za ovih osam godina.

Ovaj vrijedni mladić već nekoliko godina radi u Beogradu gde je i upoznao svoju djevojku koja ga u potpunosti podržava.

– Imam djevojku, svjesna je mog posla, to je za nju posao kao i svaki drugi. Ovo je, inače, baš pedantan posao, radimo u odjelima i rukavicama, dakle sve je čisto. Sada i nema toliko posla koliko je, recimo, bilo tokom pandemije koronavirusa. Tad bukvalno nismo imali vremena da sjednemo. Non-stop smo odvozili i dovozili preminule i pripremali ih za opela – kaže Nemanja. (Najportal)