O životu Ahmeta Mešiću, vitalnom starini, ali I najstarijem stanovniku u Jablanici, malo bi bilo napisati jedan roman. Njegova životna priča je prebogata i izuzetno burna. Rano je ostao bez oca, preživio dvije najveće neprijaeljske ofanzive na Neretvi i Sutjesci, radio širom bivše Jugoslavije, u posljednjem ratu u BiH ostao bez sina, prije davdesetak godina obavio i hadž. On je proslavio 100. rođendan i postao najstariji član Merhameta u Hercegovini.
Obilježavanje rođendana uz neizostavnu tortu u porodičnoj kući su mu organizovali unuk Mahir i njegova supruga Adisa, koji su okupili unuke i praunuke jablaničkog partizana i hadžije, koji je jedini u tom mjestu doživio trocifreni broj godina. Stogodišnjak iz Jablanice je ponosni otac četiri kćerke i tri sina među kojima je i šehid Kemal koji je 1993. godine izgubio život u redovima Armije BiH braneći svoju zemlju. Ahmet se u svojoj stotoj godini jedini u toj općini može pohvaliti da ima 17 unučadi, 19 praunučadi i 8 čukununučadi.
Iako je u penziji već 43 godine, kao vitalna osoba bio jako aktivan, te je 2010. godine obavio hadž, na što je kao vjernik posebno ponosan.
Kroz stogodišnji život je proživio brojne uspone i padove, koji bi mogli biti i jaka osnova za snimanje dobrog filma, ali kako kaže vjera mu je uvijek davala snagu i bila vodilja kroz život.
Kao dječak i najstariji sin u porodici osta je bez oca, a živjeli su u zajednici i bavili se stočarstvom, a kada je imao 14 godina ulovio je prvu kunicu. U to vrijeme, a i kasnije za dvije kunice mogao je kupiti četiri vola.
U vrijeme kada je Ahmet bio mladić, u Jablanici je Ahmo Ćorda imao trgovinu u kojoj je otkupljivao lovinu, koja je u to vrijeme bila na izuzetno dobroj cijeni:
“Lov mi je išao od ruke, još kao dječak počinjem loviti. Bio sam jako spretan što se lova tiče. Prvu kunu na Prenju ja sam uhvatio golim rukama. To je bio pravi plijen i moja prva lovina. To je tad meni bilo više iz zabave, da mi je neko pričao koliko to košta, ne bih mu vjerovao. Odem u Ahme, njemu se svidi kunica, pa mi je za nju dao dvije hiljade. Dođem kući, šta ću sad, ako kažem da sam uhvatio i prodao kunicu, i babo i amidža će mi uzeti pare. Sakrijem ih, ušutim se i hajde da vidim šta će biti. Nedugo nakon toga, babo i amidža su otišli da prodaju dva vola što smo imali. Vrate se pred kraj dana, sretni, kažu pravo dobro prošli. Upitam ih pošto su ih dali, a oni kažu oba za 1.700. A ja u sebi razmišljam, moja kunica vrijedi više nego njihova dva vola.”
“1941. godine spretno sam izbjegao mobilizaciju za okupatorsku Njemačku vojsku. Prilikom ukrcavanja iz kamiona u voz malo smo odmarali pored puta i kad je pala noć stražari me nisu opazili pa sam krenuo da preplivam Neretvu i tu me opazio jedan poznanik koji nije znao plivati tako da se držao za mene dok sam preplivao Neretvu i tako smo se spasili, dva mjeseca sam živio u šumi blizu kuće, ni žena mi nije znala za mene, kasnije sam se priključio partizanima, priča nam još uvijek veoma aktivan hadžija.
Ahmet se često prisjeća svoje prošlosti pa nam priča o ofanzivama u Drugom svjetskom ratu.
“Učestvovao sam u ofanzivama na Neretvi i Sutjesci gdje sam vidio Savu Kovačevića, tokom izvlačenja iz obruča dobili smo naređenje da se spašavamo kako znamo i ono što će mi trajno ostati u sjećanju jeste da sam sa Sutjeske preko Crvnja i Prenja išao tri dana i tokom ta tri dana pojeo sam kožu od koje su se pravili opanci. Kad sa stigao blizu Draganjske planine tu su me zarobili četnici, a ja sam se tokom izvlačenja preobukao u stočarsku odjeću tako da nisu znali da sam partizan, tako da sam Božijom voljom ostao živ. Kasnije sam se ponovo priključio partizanima i kraj rata sam dočekao u Sloveniji .
Kaže da su tajna njegove dugovječnosti dobra djela koja je činio tokom života:
“Ćosanje sa djevojkama je bilo drugačije nego danas. Eto ti mi je nekako najčudnije što se današnjeg vremena tiče. Domaćin je imao sijela i tu smo svi sjedili cijelu noć. Razgovarali i nije bilo mrdanja. Danas je ćosanje samo na mobilnim telefonima. Kakva je to zabava, ništa mi nije jasno. Sve se mnogo promijenilo. Sada ljudi imaju sve. Kada sam ja krenuo raditi u Sloveniju, nisam ni radio imao. Sjećam se kada nije bilo niti radija niti televizije. A eto, opet se dobro živjelo i družilo.”
Ponosan je što su ga na 100. rođendan u porodičnom domu posjetili Ibrahim Čilić iz mjesnog ureda Glogošnica koji mu je uručio rodni list, te direktor Regionalnog odbora Merhameta Mostar Adnin Hasić koji mu je uručio člansku kartu Merhameta, čime je postao i najstariji član Muslimanskog dobrotvornog društva u Hercegovini. (Naj portal)
