Pratite nas

Sudbine

Šta je sve radio “Bosanski Mengele“: KAKO JE DR. KEROVIĆ OTEO TRUDNU LJUBAVNICU, USPAVAO JE, TE JOJ URADIO ABORTUS?

Published

on

Priča iz 1997. godine, kada se dogodila, zbog monstruoznosti je šokirala sve koji su je čuli. Posebno zbog toga što je zločin počinio ljekar koji je bio poznat u cijelom tom kraju. Zločin se desio u septembru 1997, a počinio ga je tadašnji direktor Doma zdravlja u Loparama Dragomir Kerović.

U to vrijeme je bio i poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. On je oteo trudnu ženu s kojom je bio u vanbračnoj vezi, nasilno je uspavao i uradio joj abortus, a potom je ostavio, doslovno, u “nedođiji” da se snalazi kako zna i umije.

Pošto se u blizini nalazila kasarna, djevojku koja je tada imala 27 godina pronašli su vojnici i spasili joj život.

Tu bi se cijela priča i završila da nije bilo pritiska ženskih nevladinih i međunarodnih organizacija. Proces Keroviću trajao je godinama. “Bosanski doktor Mengele“, kako su ga tada mediji prozvali, osuđen je tek 2004, na četiri i po godine zatvora

Odležao je robiju, a potom se bez problema vratio u profesiju i u politiku, ali i u rubrike crne hronike. Izazvao je dvije saobraćajne nesreće u kojima je jedan čovjek poginuo, a jedan ostao invalid. Zatim je 2015. oborio pješaka na pješačkom prelazu u Loparama i to pokušao da prikrije.

Međutim, vratimo se slučaju nesretne djevojke. Početkom rata sa porodicom iz Tuzle odlazi u Bijeljinu, da bi po njegovom završetku došla u Lopare gdje je radila kao konobarica. Tu upoznaje Kerovića, tada veoma uticajnu ličnost u tom kraju, te s njim stupa u vanbračnu vezu u kojoj ostaje u drugom stanju.

Kerović, koji je imao suprugu i djecu, traži od djevojke da abortira, što ona odbija nakon čega joj se život pretvara u pakao. U septembru 1997. godine Kerović, sa trojicom pomagača obučenih u policijske uniforme, otima djevojku i odvozi u Dom zdravlja u Loparama. Devojka, koja je tada bila u sedmom mjesecu trudnoće, je oteta iz kuće u Bijeljini gdje je živjela sa roditeljima.

Kada su stigli u Lopare pod okriljem noći su ušli u Dom zdravlja. Tamo je Kerović, koji inače po struci nije ginekolog, djevojku nasilno uspavao i faktički ubio dijete koje je sukoro trebalo da se rodi. Poslije toga djevojku su iz automobila izbacili na jednoj livadi u selu Ljeljenča nadomak Bijeljine.

Svoje pomagače nagradio je sa 500 njemačkih maraka, što su to oni kasnije pred sudom i priznali. A pomagači su mu bili Milan Milovanović i Radoslav Popović. Njih dvojicu je Keroviću preporučio Živan Ilić iz Brčkog, te su sva trojica osuđeni.

Milovanović i Popović su osuđeni na po tri godine zatvora, dok je Ilić osuđen na jednu.

Dijelom je ovaj slučaj prekriven i velom misterije zbog nerazjašnjene smrti mladića Milana Kovačevića u porostorijama Doma zdravlja. On je pronađen u garaži, gdje se navodno zaključao, upalio motor automobila i ugušio se. Bio je zaposlen u Domu zdravlja kao vozač.

Kovačević je bio Kerovićev rođak koji mu je prije izvršenja zločina dao policijsku motorolu. Upravo je ta motorola bila jedna od ključnih dokaza u slučaju protiv Kerovića i njegovih pomagača.

Da je smrt Kovačevića sumnjiva tvrdi i Bratislav Zdravković, bivši policajac, a danas privatni detektiv.

“S tim se mladićem desilo ono što inače dešava svima onima koji mnogo pričaju. Ptičice koje pjevuše istinu završavaju u zatvorenom kavezu bez vazduha – slikovit je Zdravković. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending