Na YouTube kanalu “Dobrinja u ratu”, Smaje Osmanovića objavljen je do sada neviđeni snimak nastao u opkoljenom Sarajevu, iz 1992. godine. Vjeruje se da je nastao u hotelu Holiday Inn.

Na snimci legendarni Kemal Monteno i Juka Prazina pjevaju Kemine hitove “Pismo prijatelju” i “Sarajevo ljubavi moja”. U orkestru se vidi i Ranko Rihtman, jedan od dugogodišnjih članova legearnih “Indeksa”, kompozitor, pijanist, dirigent i aranžer. A snimatelj je bio Milan Trivić.

Danas, ni jedan, ni dugi nisu među živima. Kemo je umro prirodnom smrću, a Juka Prazina je nestradao pod nikada dovoljno rasvijetljenim okolnostima, njegovo tijelo je pronađeno u Belgiji.

U prvim komentarima ispod videa, koji je svjedok jednog bolnog sarajevskog vremena različiti su komentari. Kemo i Juka su za jedne gazije, a za druge šljam. Obojica su ušli u istoriju, Sarajlije ni jednog, ni drugog neće zaboraviti.

Sa ove vremenske distance mnogi zamjeraju Kemi što se pojavio na zabavi I na sceni sa Prazinom, o čijim (ne) djelima su još uvijek priča. Na Wikipedii, već na početku priče o Pazini su napisali:

“Bio je bosanski gangster i paravojni zapovjednik”!

Juka je, baš kao i Kemo dijete Sarajeva. Odrastao je na sarajevskim ulicama (naglasak na ulicu Sutjeska) koje su ga oblikovale u ono što će postati: utjerivač dugova, razbojnik, ljubitelj borbi pasa, jedan od prvih ljudi odbrane Sarajeva, heroj, vojnik HVO-a, kriminalac…

Prije rata bavio se, znači, kriminalom, prvo manjim, a onda većim, volio je borbe pasa, i drugove je stjecao, najčešće, “šakama”. Svog ratnog “consiglierea” (savjetnik kuma u italijanskoj mafiji, op.a.) Nermina Uzunovića Šoka upoznao je baš tako. Do 1992, već je pet puta bio u zatvoru.
Malo prije rata teško je ranjen na Vracama, za vrijeme jedne borbe pasa, vjeruje se pit bullova u dvorištu tzv. Žvake Majmunovića. U Juku je pucao izvjesni Baja, a Prazina je bio tako ranjen da su se ljekari plašili operirati ga – zbog rizika koji je operacija donosila. Priče kažu da je Jukina”raja” okupirala bolnicu i natjerala hirurge da idu u salu. Juka je preživio, a metak je ostao u njemu zbog čega nije imao potpunu kontrolu nad lijevom rukom.

A onda je došao rat. Čovjek koji je već oko sebe imao “vukove” okupio je, kažu, 3.000 ljudi ispred Druge gimnazije i rekao im: “Vi ćete (od)braniti Sarajevo”.I baš tako je i bilo. Juka i njegovi “vukovi” u jednom trenutku, na početku odbrane, smatrali su se herojima. Vjerovatno se sjećate i ovog muzičkog spota:

Nakon ranjavanja Jukine žene Žakline, Juka odlazi iz grada. Prepričava se i kako je otišao jer je vrh Armije i države morao birati – Sefer ili Jusuf. Prazina je htio biti prepoznat kao šef odbrane grada, no njegova prošlost kočila je vrhušku da se “slomi” i popusti pred njegovim zahtjevima. Prazina se potom okreće protiv Armije. Na Igmanu su se sukobili njegovi “vukovi” sa pripadnicima Armije BiH.

Nakon toga pobjega je u Mostar, gdje se, u daljem sunovratu, priključuju Hrvatskom vijeću obrane (HVO)… pridružio se jedinici koju je vodio zločinac Mladen Naletilić Tuta. Sljedećih nekoliko mjeseci ljeta 1993. Prazina je odgovarao za crtu bojišnice na najvrućem mostarskom ratištu – Bulevaru, i to na dijelu između Šemovca i hotela “Ruža”… i ovdje je ratovao protiv Armije BiH.

Juka potom bježi u Hrvatsku, a onda odlazi u Njemačku, pa u Belgiju. Pronađen je ustrijeljen u jednom belgijskom kanalu na Novu godinu 1994. Tijelo je bilo neprimijećeno tri sedmice…

Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao:

“Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupa tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega – kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije.” (Naj portal)