Amerikanac Demijan Delune otišao je u drugu državu na stričevu sahranu i vratio se kući sa saznanjem da mu je on zapravo biološki otac, iako je tehnički, pravno, bio otac od dana njegovog rođenja.
U Sjevernoj Karolini, ako žena zatrudni i zakonito je u braku, njen muž se upisuje u rodni list kao otac – barem je to bio zakon kad je Demijan rođen. Nije, kako kaže, siguran je li to i danas slučaj.
“Moja majka je bila udata za mog ‘strica’ kad sam se rodio, iako više nisu bili zajedno. Bili su razdvojeni neko vrijeme i ona je živjela i bila u vezi s mojim ‘ocem’, njegovim bratom. Budući da je još bila u zakonskom braku s DŽonom, mojim ‘stricem’, po zakonu je njegovo ime bilo u mom rodnom listu – prisjeća se američki autor Demijen Delune.
Kada je pitao majku zašto je Džonovo ime navedeno pod ocem, ona je samo promrmljala nešto. Nikada mu nije rečena istina sve do dana kada je Džon umro.
“Moj deda se malo previše napio u noći kad je bdio i rekao mi je istinu. Prošlo je već sedam godina i još razmišljam o tome da li bi moj život bio drugačiji da sam odrastao znajući ko mi je pravi tata i da li bi se stvari promijenile da mi je data prilika da ga poznajem kao oca umjesto da ga gledam kao strica. Iskreno, vjerobatno ne. S njim sam proveo približno isto vrijeme kao i sa tatom i nije se prema meni ponašao ništa drugačije nego prema svojoj biološkoj djeci. Iako sam i ja bio njegovo biološko dijete – kaže Demjan.
Djeda mu je rekao da je Džon znao da je on njegov otac, ali je to držao za sebe.
Delune je zahvalan na vremenu koje je proveo s Džonom, čak i ne znajući ko je on zapravo, jer su ti trenuci bili oni u kojima nije bio izložen Frenku, ‘lažnom ocu’, i njegovom zlostavljanju, a kasnije i zlostavljanju od strane očuha, Čarlsa…
“Kako sam ostario i dobio vlastitu djecu te ih odgajao uz pomoć žene, koja im nije biološka majka, shvatio sam da se ne radi nužno o tome ko je u krvnom srodstvu, a ko nije, radi se o tome ko se pojavi. Nisam imao pojma da je Džon moj biološki otac sve dok nije otišao. Naravno, znao sam da je biološki povezan sa mnom, ali to nije bilo ni važno. Čak ni tada nije imao nikakvu stvarnu obavezu da provodi vrijeme sa mnom, barem ne zakonski. Mogao je da me ostavi kući da patim i niko ne bi ni okom trepnuo. Ali nije – kaže on.
Ni žena ni on nemaju nikakvu porodicu o kojoj bi mogli da govore, a sa kojom imaju bilo kakve veze, osim djece. Ali to ne znači da nemaju porodicu. Dovoljno su, kako kaže, sretni da su konačno našli vlastitu porodicu kojoj je stalo do njih i koja želi da bude dio njihovih života.
“Podržavaju nas u dobru i u zlu, onako kako porodica treba. Nažalost, bila je potrebna smrt da shvatim ko mi je pravi otac, ali bolje ikad nego nikad. Najveću lekciju koju sam naučio, jer sam život proveo ne znajući ko mi je zapravo otac, došla je od mog djeda koji je proveo godine života noseći u sebi tajne svoje djece, preuzimajući njihov teret, zločine koje su počinili i osjećajući se krivim zbog toga kako su ispali kao odrasli. Bilo mu je teško da uživa u životu zbog svoje djece i njihovih tajni, a ja odbijam da živim na taj način. Neću dopustiti da moja porodica ili bilo ko drugi diktira uslove moje sreće – ističe Demijan. (Naj portal)
