Pratite nas

Sudbine

Potresna ispovijest Severdžana Đugatana iz Tutina: ŠTO VODE NE ODNESE MENE, UMJESTO MOGA SINA ELVIRA

Published

on

Severdžan Đugatan iz Tutina, čiji se dvogodišnji sin Elvir u nedelju oko 16 sati utopio u rijeci Vidrenjak, kaže da još čuje posljednje riječi svog djeteta i da ne može da prihvati da njega više nema. On kaže da se sve desilo u trenutku i da je pokušao da spasi svog sina.

“Pitam se da li je tragedija mogla biti izbjegnuta i da li treba još neko da se utopi pa da nas izmjeste odavde i nađu nam bezbjedniji smještaj – u suzama govori otac.

On je, kaže, cijelu noć proveo na obali, gledajući u nadošlu rijeku i plačući za svojim sinom.

“Nisam mogao da uđem u kuću, sjedio sam na obali i plakao. Razmišljam o tome da li sam mogao još nešto da uradim, možda da zaronim i da ga tražim po dnu… Ne znam, možda bi se i ja udavio, a bolje i to da se desilo nego što sam sina izgubio – kaže nesretni čovjek.

On ističe da se više puta obraćao lokalnim institucijama tražeći adekvatno rješenje za svoju porodicu.

“Deset godina živimo u baraci, bez ikakvih uslova… Nemamo kupatila, vode, često smo i bez struje. Ovdje nije bezbjedno, može se dogoditi da baraka sklizne, da se zemlja obruši tokom noći i da upadnemo u vodu, da se svi udavimo. Rijeka je na dva tri metra od barake, to je padina, strmo je, zemlja se obrušava – kaže on, moleći nadležne da izmjeste njegovu porodicu i komšije.

“Vjerovatno postoji neki plac, neko bezbjednije mjesto za nas. Možda bi se neko javio i da nam sagradi neke kuće, postoje donatori, naši, strani, pomažu svima pa će možda i nama. Samo da se sklonimo odavde jer u svakom trenutku se može dogoditi nova tragedija – kaže on.

Priča da se dešavalo i ranije da neko dijete upadne u vodu ali su uspijevali da ih izvuku.

“Sigurno je bilo najmanje tri takva slučaja ali srećom tada voda nije bila velika pa smo uspjeli da spasimo djecu. Sada nisam spasio svog sina – kaže otac nastradalog dječaka.

Romske barake izgrađene su prije nekoliko decenija na opštinskom zemljištu koje se nalazi pored rijeke. Ovo divlje naselje nema nikakve uslove za život. U njemu živi desetak porodica koje su se tu doselile sa Kosova i Metohije. U lokalnoj samoupravi kažu da ove porodice neće ostati same i da će im opština pomoći. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending