Neko je rekao da je najveća nesreća biti istovremeno star, bolestan i siromašan. Ovo je istinita priča jednog ljekara.
“Jednom sam za vikend bio u Sopoćanima, na svom imanju. Dolazi iz sela jedna žena koja djeluje užasavajuće: poluslijepa, stara, sva izgrebana od trnja, zapuštena. Prilazi mi pipavim hodom sasvim blizu, poštapajući se krivom čvoravom motkom, zagleda me dugo i bez riječi, kao da provjerava da li me vidi, odjednom pita:
“Jesi li ti Dobro doktor”?
Potvrdih joj, a ona će:
“Kumim te bogom i svim živim da mi napišeš da sam umrla.”
Ne razumijem šta mi kaže, sve mislim da se pogrešno izrazila, da je htjela nešto drugo da kaže.
Pitam: “Je l’ hoćeš da ti napišem da si bolesna?” “, a ona će:
“Jok. Napiši mi da sam umrla, kumim te ko Boga.”
” Mogu da ti napišem, baba, samo da si bolesna, drugo ne pišem, to se piše u mjesnoj kancelariji.”
“Ništa mi to ne vrijedi. Molim te, napiši mi da sam umrla, da pošaljem sinu da dođe da ga još jednom vidim dok nisam umrla.”
Znam odakle je, putovala je pješke kroz trnje oko četiri kilometara, poluslijepa, i usput ju je trnje izgrebalo, ruke i lice joj krvare. Razumijem težinu njene molbe, njena molba je teška do Boga, posljednja, predsmrtna želja, stresno djeluje na mene sam njen izgled, a njena molba me zaledila, vedar dan mi se smračio. Razumijem je, ali ne mogu da joj pomognem.
“Baba, napisaću ti da si teško bolesna, na samrti, pa pošalji sinu, doći će on sigurno.” “Ništa mi to ne vredi, samo mi ti napiši da sam umrla, kumim te i preklinjem.” Objašnjavam joj da to ne smijem da napišem.
Otišla je plačući bez glasa, nisam siguran da se živa vratila kući.
Taj stres me i danas drži. Ništa tužnije u životu nisam doživio. Bio sam na sahranama. One su svečanost u odnosu na neizmjernu tugu nemoćne, stare i slijepe majke. (Mislim da će čitalac shvatiti da sam lekar po struci, te me je starica zato tražila.)
Ovakvih i sličnih tragedija, znanih i neznanih, bezbroj je u u mnogim krajevima, u kojima su ostali samo oni koji nisu imali snagu sa odu i čekaju smrt kao spasenje od bijede koju im život čini. Neki ne mogu da čekaju da umru prirodnom smrću i sami sebi oduzimaju život.
Naša sela više nisu sela,već boravište samrtnika. Ako su ostali starac i baba, nekako i žive. Baba umesi hljeb i pomuze jedinu kravu, a mnogi nijednu kravu nemaju.
Proći ćete čitava sela, a nećete čuti lavež pasa. Pse niko ne drži, jer nemaju šta da čuvaju, a i nemaju čime da ga hrane, ili u selu više nema ni ljudi ni pasa. Najčešće imaju jedino kokoši. Lisice i vukovi se u po bijela dana šetaju selom i zagledaju starce bez straha, kao da provjeravaju koliko im je ostalo od života. U po bijela dana im lisice pokupe kokoši. Srne se skoro pripitomile, možete ih vidjeti svakodnevno kako mirno pasu pored nečije kuće.
Eto, to je samo djelić tragedije današnjeg sela. Tu tragediju niko ne vidi i nikoga se ne tiče. Neko će reći da sam pretjerao. Naprotiv, ovo je samo malo istine, a ogroman njen dio je neviđen. Selo je danas pozornica ličnih tragedija. (Naj portal)
